“I svaki glas koji u meni plače, pokreće zauvijek. Gdje bih mogla pobjeći? Od tebe. Od sebe.”

Kad je svijet klečao pred našim nogama mi smo uvijek zaboravljali tko smo. Nekako je lakše kada dijelove sebe predamo u bespuća nekih misli jer one ne bole. Ne zahtijevaju od nas hrabrost. One ne nose sa sobom nikakvu odgovornost niti nas plaše. Ne strahujemo. Nemamo najezdu bola uokvirenog za naše oči. Prelazimo granice koje nikada ne bismo prešli. Jer znamo da možemo.

Ali kad odigramo sve naše uloge i role, da li se zaista usudimo biti oni koji jesmo? Venera u Ribama donijela je snove, neke neobjašnjive mogućnosti, ispisala javu. Često ono što smo zamišljali, sada je postalo realitet. Doduše, neopipljivi, ali, samo zato što se nismo usudili. Nije nam se dalo da prošetamo svoja tijela i dodirnemo tu jeku koja nas zove. Nije nam se dalo da otvorimo oči na rubu te realnosti, jer mogućnosti uvijek bivaju ljepše kada traju.

Ostale su neodgovorene riječi, neodgovoreni pozivi, nikad ispitana pitanja i poznati odgovori. Znamo. Znamo se predobro da bismo previše loše odglumili. I nije važno to naše ćutanje. Strah je rasparao naše oči. I to se osjeti. Naše energije prosto dotiču tuđa tijela. Otimamo svoju kontrolu svojoj volji. Hiljadu trzaja u sekundi otkriva sve ono za čime smo krenuli i sve ono čemu nismo došli.

Sada smo borbeni. Ili barem mislimo da jesmo. Nešto hrabriji. Neoprezniji. Nešto više ubrzani. Želimo sve i to želimo odmah. Sve što smo željeli u prošlom periodu, sada krećemo osvajati. Ništa nam nije daleko i ništa nije nemoguće. Jer ratnici u nama nikad nisu bili jači. I dok cijeli svijet još spava, evo nas na nogama. U utrci nekih života. Više nismo princeze, nego kraljice i moramo se znati nositi sa ovim stvarima.

Poneke žene možda napokon nađu ravnopravne partnere. Ipak, naučite da dominacija nije ljubav. Stišajte se kad trebate. Zastanite kada je potrebno. Ne nauči li Venera u Ovnu da zastane, stvorit će zid. Neprobojan. Dug. Ne srušiv narednih hiljadu godina. I onda će stoljećima lupati na vrata koja se ne otvaraju. Jer ovdje, da baš ovdje, muškarac umije pobjeći pred najezdom jedne žene. Sve što je pretjerano dinamično, grubo, pomalo divljački, neće proći. Srezat će vas u korijenu. Odsjeći svaku emociju. Baciti iz kolosijeka. A to umije da boli. Ego, ne i vas same.

Neke žene su rođene da budu vodeće i da budu same. To je njihov stil života. Neke su same, kada to i ne žele. Neke misle da moraju biti jače od muškaraca, pa onda ispadaju slabije. Neke misle da su odnosi natjecanja života. Žena može biti samostalna i uz partnera, to morati znati. Odlika snažne žene nije u natjecanju sa muškarcima, niti u njezinoj aroganciji, forsiranju stvari ili fizičkoj snazi. Odlika snažne žene ne očituje se u odnosu sa drugima, ona je u njoj samoj. Hrabra žena se ne natječe, ona je sva svoja prva mjesta odavno osvojila.

Zaboravi ovdje ne postoje. Uzalud siječemo pokušaje. Pričamo tiho. Potiho. Nečujno. Najtiše. I znamo da negdje netko sluša. Oduvijek je slušao. Svima nam je jasno da neke priče nemaju kraja, kraj je oduvijek bio u nama.

Ne siječem te.

Ne siječem se.

 

Sanja Paraminski Aisha