“Zapustio sam se tako siguran u sebe, zagrizao srećom usne, skrio smijeh pod žute zube. Što mi to danas donosiš najmanja od najmanjih, mirisom svojih kosa?”

Ponekad tako počinje sve, baš onda kad odluči prestati. Zašto tako prokleto cijenite sve tek kad vam ode? A dozvolite nam prečesto otići i onda se pitati zašto nas nema? Jer uporno tražite ljepotu, a ona negledljiva stoji ispred vas.

Osjeća vas svakim milimetrom kože. I njeno razbacano tijelo po vama nije tek slučajni mozaik. I njene ruke oko vrata i osmijeh uperen u vaše oči. Ona nije tek netko, svatko ili bilo tko. I negdje u dubini svog srca znate jako dobro da je posebna, zašto ju onda puštate da ode?

Mogli bi pričati o lažnom sjaju, glamuru i raskoši. Kao najjeftiniji trik podvale, svaka žena umije izgledati dobro i potrebito, i vaše. I svaka može baš u tom trenu zaigrati na neku kartu strasti, odvažna i samoživa, zavesti vas u nekom poluprosječnom flertu. I može vam uzeti tijelo, ispiti vas kao jeftini konjak i potražiti drugu kartu za uspjeh.

Zar se vrijednost žene koja će biti u vašim rukama ogleda u tome da vas nabaci na sebe kao najskuplju krpu i prezentira vaš sjaj svojim? A prija vam ta pažnja i laskanje i sve te “dame” okupljene oko vas. Prija vam sjaj reklama, svjetlo pozornica i to što vas kao vole.

Jako bitno. I jako dugo. Dovoljno dugo koliko traje i neka jeftina reklama novog deterdženta ili pak onaj čika što prezentira najbolje domaće kobasice. Ili pak ona teta što reklamira mirisni WC papir.

Da, jer baš tako – sve je sranje, uključujući i vas same. Kada postanete nečiji trofej, nečiji hir, nečija želja za jedno večer. Nečija karta za bolji svijet, bolje društvo. Nečija lutka za pokazivanje. Trebalo je odavno, razgraničiti ljubav od kiča.

Ako to niste svladali te lekcije, sada ćete ih svakako svladati. Venera u Lavu priča je o ljubavi sa dvije strane medalje. Postoje ljubavi iz ega i ljubavi iz duše. I svakako ćete upoznati baš svaku od njih. Gledati je u oči. Imati je u rukama. Osjetiti na koži. Nije bitan njezin oblik, bitno je tko ste vi kada niste svoji. Kada joj pripadate.

Da li je ona netko tko je tu tek da ispusti koji uzdah užitka, progrebe vaše tijelo, navuče plašt i ode? Ili je ona netko pred kim stojite goli i kada to niste. Netko tko otvara polako vaše pore. Tko vas budi. Tko učini da strast nije samo puko vrištanje. Vrištati može svatko.

Tko ste vi kada pogledate u njezine oči? Kada izmamite osmjeh na njezino lice? Tko ste dok držite njezinu ruku? Tko ste dok naslanja glavu na vaše grudi. Tko ste dok ona drhti? Tko ste kada sagne glavu? Tko ste kada joj pričate, kad ju gledate, kad vas čini sretnim? Tko ste kada je u vama i kada ste u njoj? Zar ona nije jedan cijeli svijet? Zar ne nazivate to – posebno? Ne dajte joj da ode.

Postoje ljudi koji vas vole zbog onoga što jeste. I postoje oni kojima ste potreba. Koji vas vole zbog svega što niste, ali što vam pripisuju. Oni koji vas vole radi slave, dobrog izgleda, popularnosti, dobrog pedigrea. Zbog onoga što značite društvu i što mogu iskoristiti u vama.

Bitno je da naučite cijeniti prave vrijednosti. Da shvatite suštinu emocija i ljubavi. Da uvidite tko prihvaća cijeli vaš svijet, a tko ga samo želi učiniti svojim.

Ne dajte da odu ljudi koji drže komade vaše duše na dlanu. Koji su tu i kada nikog nema. Koji sa suzama u očima gledaju vaše odlaske. Koji vas očekuju u dolascima kao da ste uvijek pobjednik. Možda mislite da se lako pronađu takvi. No, tek kad odu, shvatiti ćete da ih nema. Nezamjenjivi su, jer čine dio vas. Nose vas sa sobom. Čuvaju.

Oni ne nose reklame, ne rade drame, ne otimaju vas. Ne vrište, ne deru se i ne plaču. Dok ih povređujete oni vas šutke promatraju, jer znaju da je to njihova bol, a ne nečija tuđa. Oni vam opraštaju, nasmiješe se i polako tonu. Oni se ne trzaju iz vaših ruku, samo skliznu kad ih pustite.

Oni su najbolji kada treba odglumiti da ih niste povrijedili. Oni su najjači kad bi se najviše trebali slomiti. Oni pucaju, kao najkrhkije staklo, ali ne u vama, već u sebi. Ne ranjavaju nikoga ni ništa. Oni umiju ostati i kada odu, ali i otići kada ostanu. Možda se jednog dana probudite pokraj njihovog tijela i samo shvatite – oni više nisu tu.

Nije problem kada izgubite takve ljude, problem je kada oni izgube sebe u vama. Tada ih nema i baš tada, krenu da vam nedostaju. Možda je najmanja od najmanjih, ali kako umije voljeti.

Čuvajte takve žene, takve muškarce, takva bića. Čuvajte sebe!
Astro Aisha