“Zar je bitno kako će se ovo završiti?

Što ako nikad više ne budemo voljeli?”

Svaka priča ima svoj ožiljak. Podvlačimo tmurno jutro ispred postelje. Gledamo očima zarobljenima u vječnost. Najgore je kada znamo krajeve, iz njih uvijek nađemo početak.

Venera ulazi u znak Jarca. Nitko je ne voli više, to vam mogu garantirati. U njezino tijelo ugradio je kičmu, onaj tko ju je želio uvijek voljeti. Naše zjenice padaju preko tuđih očiju. Traže se mrlje naših trnaca. Kako prozirno izgleda naše tijelo, rasuto pred nekim tuđim očima.

Naše kamene staze i okovi, čeličenja koja nas prate, svi naši jecaji, zaključani u podrumu naše duše, kao da izviru. Kontroliranim pokretima zabacujemo svoje vene, prodrijeti u nas oduvijek je bilo najteže.

Venera u Jarcu u zamahu svoje prošlosti. Sazrijeva. Krhkost njezinih dijelova kada raspadnuti čine njezino lice, izgleda kao mozaik. Nitko se ne umije zalijepiti bolje nego ona. Pod Saturnovim koracima unazad, umije se sastaviti. Iskonski traži vrijednost, vjernosti koje su zaleđe, zamrznute, u nekim vjekovima. Ova žena uči baš kako to biti.

Izgriženih ruku, smrznutih na “hladnoći” pokazuje nam sudbine. Ona je svo naše voljenje ikad zaboravljeno. Ona je svo naše sjećanje, ikad ostavljeno. Ona je svaki naš susret, dirigiran pod zrakama vječnosti.

Ona je karma koju vezujemo za komadić duše. Naš uteg, omča i krah. Ona je skelet svih naših snova. Stub naših htijenja. Ona je realnost naših snova. Goruća želja da se oslobodimo. Preživimo. Da umuknemo svoju vječnost i oživimo.

Ona je naša prošlost. Ona koja se vraća. Emocija koja negdje živi zarobljena u vremenu. Ona je svaka priča koja nam se opet ponavlja. Netko iz daleka, netko iz davnine. Netko dovoljno utkan u jednu stranu našeg univerzuma. Šapuće. Gotovo da i ne priča. Nijemim, nemuštim jezikom, obraća nam se kao dio nas. Još nas vezuje. Negdje. U nekom djelu.

I ne mora biti kvalitetan, vječan, trajan. Ne mora biti ništa ni dobro za nas. Može nas uništiti prvim sijevanjem jutra. Može se omotati u naše tijelo i preuzeti sav naš dah. Može nas oteti, kako se otimaju vječni lovci svih pustinja. Može nas odbaciti, negdje, daleko, u nikad prepoznatim krajevima sebe. Otrgnuti nas sa svoje duše. I spaliti. Onako. Kako samo umije spaliti vječnost.

Jer sve su priče neispričane ovih dana. Postelje netaknute, gužvaju se same. I ne mirimo se, jer mira ni nema. U nama su strujanja nekih oluja. Topi nas Saturn u Strijelcu. Istrčavamo svoju slobodu. Putujemo, mijenjamo, odmičemo. Vraćamo se i dolazimo.

Grijemo svoja raspadnuta tijela na rukama nekih neznanca, samo nama znanih. Jer tu smo. Vraćamo se na mjesta na koja smo zakasnili. Susrećemo ljude sa kojima se nismo ni oprostili. Vraćaju se oni koji su nas zaobišli i oni koji su nas preskočili. Vraćaju se oni koji su sazreli.

Neka naša čekanja. Drhtanja. Neki naši pali ciljevi. Neostvarene želje. Neke polovne priče koje polomljene stoje. Nikad dotaknute do kraja. I trpimo. Teret naših brana nikad nije bio izdržljiviji. Opstajemo. Jer uvijek smo tu. Kao stanica. Čekaonica. Kao utočište.

Ništa se ne mijenja. Samo ono u nama. Sada smo u nekim drugim emocijama. Sada je nama manje bitno. Sada mi, ostajemo, neogoljeni. Sada se bore nečije tuđe duše da nas vrate. Sada smo konačni.

Ustajemo u svijetu svojih nesigurnosti. I nosimo se. Kako najbolje znamo. Naši strahovi, naše su pore. Milujemo ih. Volimo. Grlimo. Umorni. Sa pola snage. Udišemo neki novi svijet. A sve već znamo.

Poznato nam zvuči sve što čujemo, vidimo, osjetimo. Preživjeli smo. Upravo tu baklju. U ime te hrabrosti – Nastavimo gorjeti…

 

Sanja Paraminski – Astro Aisha