“Dodirni me lagano, ja sam stranac za dodir. Večera za jednog i čaša puna zabave, pitam ova četiri zida da li me čuju, ali ne ispuštaju zvukove. Soba se čini praznom, sama sam. Učim voljeti sebe ponovno…” (Paloma Faith)

U znaku djevice, Venera je u znaku svog pada, što znači da se ne osjeća najbolje. I odjednom mjerimo sve na vagu. Pod špagu. Pod zicere. Računamo tko nam je što dao i tko nam je što uzeo. Razmišljamo što je netko mislio sa onime što nam je rekao. Zašto nas je netko pogledao. Što znače te poruke. Ispitujemo sebe do iznemoglosti, ali i druge. Opažamo detalje, sitnice, tragove…

Izjedamo sebe u sekvence. Slažemo “raspadnute dijelove”. Kao slagalice tražimo svoj drugi dio… Onaj koji nam najviše odgovara. Perfekcionistički poslagujemo ormare, ladice, riječi, djela, pozive, poruke, emocije… Tražimo najbolji red u kojem možemo smjestiti sebe iza pozornice. Ne izlazimo dok nemamo plan. Ne nastupamo dok ne znamo sve riječi. Ne spavamo dok ne ugasimo misli.

Recikliramo strahove. Pravimo odred za čistoću od svog života. Razvijamo smisao za realnost. Odbrojavamo vrijeme. Štopamo ga drugima. Tražimo rad, red i disciplinu. Ponavljamo. Kako bismo bili sigurni da ne izlazimo iz svog okvira. Da ne remetimo ni sebe ni druge. Težimo savršenstvu u poslu, ali i podčinjenosti istome. Služimo kada bi trebalo nas da služe. Popravljamo nepopravljivo. Ljude. Emocije. Tragedije. Traume. Tuđe novčane račune.

A ponekad se i prodajemo. Za dobre kalkulacije. Za ono “život je lakši u dvoje”. Za praktičnosti. Novac. Ciljeve. Nekad smo bez morala jer smo ga dobro unovčili. Ponekad smo od ljubavi napravili računice. Od sebe “prostitutke”. Od njih kupce.

Ponekad smo se stavili na jeftin aukcije. Zatvorili se u svoje okove straha. Blokirali svoje ženske energije. Ponekad smo suzdržani. Hladni. Oprezni. Nepovjerljivi. Jer Venera u Djevici je baš sve to. I dobro i loše. Ovisno kako sami odlučimo da bude…

Venera u Djevici će nas naučiti da se zbrojimo, ako ništa drugo. Da sagledamo kakvu “cijenu” držimo na sebi i kakve “etikete” nosimo. Onako racionalno, hladnokrvno, matematički, da se oduzmemo ili spojimo sa nekime tko baš djeluje kao nešto “savršeno”. Kada bi bila jezik ljubavi, ova Venera bi bila služenje. Znakovi pažnje. Ispomoć. Praktična pomoć. Ona je bajke ostavila za neke druge dane i živi realizam. Bez zanosa. Jer što će joj to?

Ponekad Venera u Djevici ulazi u ulogu žrtve. Vjeruje da će promijeniti nekoga, a onda nju netko promjeni. I često to bude na gore. I trpi. I ostaje. I šuti. I ne razvodi se. Ne odlazi. Jer čeka. Jer je negdje sebi postavila granice u glavi. Koje ne prelazi, iako su njezine prešli odavno. Pa i nju. Kao tračnica misli da nekoga može negdje dovesti, a zapravo teško prihvaća da takav život nju ne vodi nigdje.

I zato ustani. Ustani od svega što te umara. Ne cijeni. Ne vidi. Ne voli. Ustani od stola na kojem ti se više ne servira poštovanje.

 

Sanja Paraminski Aisha