Prosipam riječi na tvoje oči. Mislim da ništa ne miluje bolje od šapata. I tlo pod kojim stojimo, sada izgleda sigurnije. Neki se ljudi naviknu na tamu pa im svjetla dođu kao postelje.

Venera iz Vage ulazi u dobre aspekte sa Marsom i Saturnom.

Kao da hodamo po žici, zar ne? Polako, nesigurno, kao da smo isplanirali svaki korak. Um nas brine, zastajkuje, u nas ulaze strahovi. Što ako je sljedeći korak pogrešan? Što ako je trebalo drugačije? Da li nas još uvijek žele? Izgledamo li dovoljno dobro, ali ne po vanjštini, već samo za njih. Zašto je sve tako sporo, dugovječno, kao da nema kraja? Gdje nas vode ove staze i stepenice?

Kada će odnosi dobiti neku strukturu, formu. Kada ćemo znati nešto više od glasova jeke u nama. Gdje to idemo, a da tako žarko želimo stići. Obavijeni u sebe. Ispod naše kože diše tisuću nemira, no ne damo da se vide. Skrivamo ih kao gola ramena, kao osmjeh na licu, kao strepnju. Povijenih očiju prema dolje, grčevito držimo nadu. I nema putokaza. Jedini putokaz smo mi.

A sa druge strane, tko nas čeka? Netko za koga mislimo da je bez straha pred nema. Da ni ne trepne ni ne promisli. Da se ne boji. Da je siguran i jak. Netko tko nam djeluje toliko siguran u sebe, da zaboravljamo da je čovjek. Samo i ipak, čovjek. I njegova vanjština i sigurnost kojom zrači, samo je vanjština. U moru njegovih zidina, kipi jedan vulkan. To požarište svjetova u njemu. Ta zgarišta neispunjenih propalih ljubavi. Ti gubici, smrtni ostaci nekih emocija. Ta glad za sigurnošću, za povjerenjem. Ta duša puna ožiljaka. Kako se besmrtan i nedodirljiv čini, zar ne?

Okupan strašću. Poželjan i tako dalek. Mislite da je svaki svijet njegov i da posjeduje sve što na ovoj zemlji postoji, da rukama obgrli svaku noć neku drugu djevu, a on je ipak – sam. Možda lako i pušta svakoga u tu rijeku strasti, no tko je došao do kule? Rijetki.

Zato i jeste ovdje. Zato i koračate dalje. Zato i ustrajete na tom “susretu”. Jer rijetki ste ipak samo – vi. Dovoljno toga smo već prešli. Sada tražimo put za dalje. Dobro je vrijeme za učvršćivanje odnosa, za davanje nečemu smisla. Za formu. Za dogovore. Za razgovore. Dogovori i susreti.

Ako se dugo niste vidjeli, pogledajte se. Makar i na udaljenostima od tisuću svjetlosnih godina. Ovdje se ne gleda tijelo nego duša. Sada stižu vijesti od bliskih i voljenih ljudi negdje izdaleka. Sada se aktiviraju ljudi iz prošlosti. Netko koga poznajete. Dobivate ono što želite i trebate, a to je nekakva sigurnost i oslonac. Riječ podrške, utočište.

Dobijate ruku i pružate je. Dugo očekivani novac napokon pristiže. Dugovanja se rješavaju. Stariji ljudi vam pomažu. Autoritetima kucate na vrata. Osjećate se zrelije i snažnije. I znate da uskoro dolazite do cilja. Negdje morate stići, to je sigurno. Zavisi kako ste do sada koračali putem i što ste radili.

Umivate se i budite. Prihvaćate svoje mane i komplekse. Prilazite ogledalu i jednostavno se volite. Malo po malo. Sve istinske transformacije zahtijevaju vrijeme. Ponovno vraćate samopouzdanje. Ponovno vjerujete nekome. Ponovno ste tamo gdje ste već bili. Sreća je ovdje u sitnicama. U pažnji. U riječima. U načinu na koji vodite ljubav i jedete doručak. U načinu na koji ga gledate i načinu na koji se oblačite. U dodiru ruke. I pogledu.

Kad nešto dugo ne vidite, znate koliko vam je nedostajalo. I onda, opažate svaki detalj i trudite se zapamtiti. I sve opet dobija smisao. Pa i vi. Nije to slučajno. Izronio je ponovno svijet iz vas. “Znam zašto te osjećam”.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)