“Jer se njene riječi prevesti

ne mogu u jezik živih,

sve se uvuklo pod kožu…”

Navikli smo na susrete Venere i Saturna, možda nikad dovoljno. Jer kao da se koža snena sastaje sa svojom kičmom. Kao da se ruke sastaju sa okovima. Kao da se uteg zapleo u svoju težinu. Vrijednosti koje učimo nikad dovoljno dobro izrečene. Blokira nas. Jezik nemušto ćuti taj gorak okus ljubavi. I sve nam teže pada to…

Nekako kao da smo uvijek na granici ludila i suzdržanosti. Ni jedna strana ne umije prevagnuti. Unutar nas prodiranja, oštra, sijeku naše puteve. I onda tako neludi od htjenja rasparamo svoje tijelo, da bi se oslobodili svega onoga u nama.

Pa paramo odnose, prekidamo veze, razbijamo se o zid. Pa svaki pokušaj, i svako iščekivanje, i svako neplanirano trajanje, smatramo preprekom. Ništa nam ne ide teže od nositi se sa nama samima.

U trenutku kada nam dođe da vrisnemo o emocijama, mi ćutimo. Progutamo taj dio sebe. I nastavljamo. Ne umijemo izraziti svoju bol. Svjesni da zrelost od nas traži nešto sasvim drugo, mi, zatočeni na bilo kojem mjestu na svijetu, prepoznajemo se. I samo to nam je dato, mislimo.

A dato nam je mnogo više. Samo… ne znamo. Ili ne želimo znati. Jer praktični svijet koji živimo tako se dobro uklapa u naše postojanje. A to što u glavi vrtimo tri različita prošla života i što živimo neke nikad neodsanjane bajke, nema veze. Pripisat ćemo potrebe naše duše, našoj mašti. Umjesto da razorimo taj kukavičluk i krenemo…

Bilo bi lijepo kad bi se borili za sve ono u što vjerujemo. Kada ne bi robovali. Kada izvor naših spoznaja ne bi bio u drugima. Kad bi nekad zastali u djeliću sekunde i pokušali shvatiti što znače ti likovi u našim besanim putopisima.

Kome ostavljamo svoje tijelo, a kome smo predali svoju kožu? Koga dišemo, a sa kime egzistiramo? Čije nas postojanje oživljava? Tko je taj tajni dio našeg svemira? I zato nas boli.

Ne bole nas Venera i Saturn u kvadratu. Ne boli nas Venerimo premišljanje i besane noći bez odgovora. Taj sat u njezinom srcu kao hodogram života pokušava nešto reći, ali ne čujemo. Zaglušeni razumom i onime što bi trebali biti.

Pa brojimo. Sebe. Njega. Nju. Godine. Nevješte promašaje. Brojimo novce. Godine. Kilometre. Tražimo razloge. Pa se zapetljamo o sebe sami. I opet. Boli nas.

Ta rana što prodire kroz naše tijelo. Bole nas sjećanja i sve stvari koje smo mogli biti. Ne shvaćajući da to i jesmo. Zakopani. Živući. Bojimo se pomaknuti. Strah nas oduzima. Paralizira. Jer nešto što je drugačije nije naviklo biti podržano.

Pa se borimo. Kao protiv nekog svijeta i umišljamo sebi da smo Don Kihot. Urote svih oko nas glavni su nam razlog da odbacimo ljubav. Jer roditelji nam to ne bi nikad oprostili. Prijateljica bi nas zauvijek zaboravila. Dijete se ne bi pomirilo sa činjenicom da njezin tata ili mama imaju nekog drugog.

Prestari smo za to. Tko je vidio voditi ljubav u pedesetima. I ova čaša vina potpuno je neprimjerena za našu dob. I što bi rekli susjedi kad bi čuli neki uzdah. A za svađe nas nije ni briga. Zatočeništvo u kojem živimo sasvim nam je opravdano. Upravo nabrojanim izlikama.

Jer mi kao da živimo u svijetu, umjesto da svijet živi u nama. Pa se pravimo da nam je strano sve ono što nam je prirodno. Ako bi prošetali goli, koliko bi istine vijorilo među nama? Sramimo se toga. Iako ima mnogo više stvari pred kojima nikad nismo pognuli glavu, a trebalo je.

Pa se molimo. Bogu. Da nas spasi. Bez da smo ikad pogledali boginju u sebi. Pa očekujemo da netko drugi, tamo, negdje, zaogrne našu maštu i pruži nam sigurnost. Kao da se nismo nikada ni našli. Kao da ne shvaćamo zbog čega postajemo uklopljeni u jedan šapat. Kao da ne umijemo prepoznati vjekove vjekova nas samih, utkanih u ono što nas susreće.

Jer Saturn je to. U Strijelcu on putuje vremenskim intervalom. Susreće nas sa nama samima. Njima. Onima u nama i onima otkinutih od nas. A Venera pažljivo skuplja komadiće tog mozaika. U nadi da bit će prepoznano sve što bi htjeli.

“Kad si rođen kao ptica, svi ti gledaju u krila,

nitko ne vidi u očima visinu kako svira mol…”

Stavljam branu na svoj krvotok….

 

Astro Aisha