“Ne puštaj ono što znaš da te čini drukčijom u očima drugih”

Nije lako kad se susretnu gigant samoće i naš vapaj za voljenjem. Nije lako obuzdati u sebi cijeli jedan svijet i glumiti da smo dobro. Nije lako zakopati emocije i krenuti dalje. Izgledati kao nedodirljiva utvrda svaki puta kada osjetimo strah. Nije lako napustiti ono što nas muči. Biti zarobljen u dva paralelna svijeta. Jedan je naš, a drugi dijele kako žele.

Bez pitanja. Jer sa kvadratom Saturna i Venere, stvari se događaju. Bez pitanja. Kakve god bile. One nastaju i ostanu i traju, i žive tamo duboko pod kožom gdje smo im ostavili mjesto. One, takve kakve jesu, naša su potreba. Naša glad. Žeđ. Dio našeg umiranja. Zbog njih se vraćamo i odlazimo i tražimo razloge, greške, opravdanja i ljubav. Sve u jednom.

Bivši partneri se vraćaju. Bivše prilike kucaju na naša vrata. Sada mi biramo one koji su mogli nekoć birati nas. Više emocije nisu na izvol’te. Više nismo mi oni što umiju trpjeti zarad nečijih grijehova. Sada spoznaju našu vrijednost, a da li je kasno, o tome odlučujemo mi.

Ako uopće možemo zamisliti sjećanje. Krda umornih slika vapi u našoj glavi. Nedovršene priče sada ćemo dovršiti. Previše umorni da čekamo išta. Sada mi biramo i ovoga puta biramo sebe. Pred gomilom onih koji ne znaju što hoće, mi ovoga puta znamo. Kidaju nas prošli životi. Eho odzvanja. Preumorni za još jedno sanjanje šapućemo: volim te, ali sebe volim više. I neka je tako.

Ovo je period u kojem karmičke ljubavi doživljavaju vrhunac. U kojem dodir Venere i Saturna, pa makar i u kvadratu, djeluje kao senzibilan ples dva ljubavnika. Za mnoge nam dodire nije potreban dodir. Negdje se sanjamo i sastajemo. Zabranjeni za sebe, zabranjeni za javu. Negdje dijelimo našu vječnost isprepletenu u tisuće života. I ćutimo. Gorko i oporo. Jezik nevješto želi ispisati traženja, ali…

Strah je oduvijek blokirao naše receptore. Zato sada osjećamo prelijevanja. Naše želje, potrebe, realnost i ono što želimo biti. Ne izgovaramo. Prosto znamo. Svako na svom dijelu svemira. Postoji razlog zbog kojeg smo se sreli, ali ga prećutimo. Jer daljina je to, ili pak godine, ili pak zauzetost, ili pak neke granice. Koje, ne umijemo preći. Pa ostajemo. Svatko u svom djelu ludila. Izmršeni u sebi.

“Jer ako otvorim dušu, bojim se, izletjet ćeš…”

 

Sanja Paraminski Aisha