“Hoćeš li mi reći da li sam pogriješila?

Hoćeš li mi pomoći da shvatim?

Gledaš li me sa visine?

Ponosiš li se sa mnom?”

 Venera se približava susretu sa Saturnom u Strijelcu. Kvadrat sa Neptunom otežava svaku borbu. Na terminu su žene. Više ne ikad ovih dana naslušat ćemo se komentara o nečijem izgledu. I to najviše od strane žena. Upravo o tome govori konjukcija Venere i Saturna.

O vrijednosti koju žena unutar sebe spoznaje same. To su lekcije, koje, ako bivaju neprevaziđene, bole. Udaraju. Šutiraju vlastitu sebe, a potom i druge. Jer očaj koji vidite u drugima, vaš je očaj.

I ako iskomentirate nekoga umanjujući njegovu ljepotu, negirajući je, znajte da negirate ljepotu vlastitog bića. Jer lekcije su jednostavne. Dolaze nam kao ogledala. Testiraju nas koliko smo jaki i svoji. Jesmo li izgrađeni?

Čine li nas godine moćnijima ili pak ne? Upravo se povela rasprava o izgledu jedne 19-godišnjakinje. Starije žene, koje sebe nazivaju zrelima i iskusnima, poprilično su bile olake na riječima. Nimalo lijepim. Jer konjukcija Venere i Saturna na nebu donosi baš te slike.

Nezadovoljstvo žena projicirano na druge. Potenciraju se vrijednosti koje to nisu, poput godina i iskustva. Kao da se iskustvo mjeri u brojkama. Kao da su godine odraz ičega. Kao da duša nema vlastitu starost. I idu tako. Neki ljudi. Neke žene. Poprilično slijepe. I idemo mi. Koji to ne želimo biti.

Koliko se djevojaka izgladnjuje i samoranjava zbog komentara okoline. Koliko ih trpi i pati. Kolike besane noći netko proljeva suze, jer nije zadovoljio sliku svijeta. Nečijeg svijeta. Ne pitajući se uopće da li je ta slika pogrešna. Jer vrijednosti u životu su one koje si sami napravimo. U sebi. Volim tu kičmu postojanja. Neslomljiva je. Apsolutno.

Promišljanja su vječita o tome zašto nam ne ide. Da li je ljubav za nas zatvorila vrata. Zašto nam odnosi ne uspijevaju. Pa rezovi hladnoće obuzmu naše tijelo. Jer od nas se očekuje da očekujemo ono što želimo dati. Da se usudimo primiti isto. A mi ostajemo, kao napola gladni. Istrebljujemo svoje srce. Svoje emocije. Udaramo u zidove straha. Bojimo se samoće. Tražimo si mane. I sebi i drugima.

Jer pomislimo, ako to nije sudbina, nije naše. A naše je. Naš je svaki otkucaj i svi trnci koji su se ikada zaustavili u nama. Naš je svaki čovjek kojeg smo nazvali pogrešnim. Naša je svaka ljubav koja je propala. Naše je i ono sve što je uspjelo. Jer nema savršenog, nema pravog, nema konačnog.

Ljubav nema dimenzije koje mi želimo. Ona nije svjetski zaokružena pojava. Nije manifest našeg života. Nije potpis na papiru. Ona nije ono “da”, izrečeno kao sudbinsko. Niti je potpis brakorazvodnoj parnici. Ona ne počinje kada uđemo u vezu, niti se završava kada izađemo iz nje.

Mnogo puta nam je pokušala objasniti da nije naša. Mi smo njeni. Ne posjedujemo je. Ona posjeduje nas. Dođe kada želi i ode kada je potrebno. Uvijek počinje i završava u nama. I tu je da nas preispita. Koliko smo zaista spremni imati ono što želimo. A mi uvijek, neskromno, želimo svašta.

I ako se ovih dana neke emocije razruše, izgube, spale. Ako ovih dana netko ode, odleti, nestane. Ako u vama se ugasi i posljednji atom nade, znajte da je tako trebalo biti. I ako se sastane opet neki eho prošlosti i ako na vrata zakucaju stare sjene.

I ako se odvažite na neka nova spajanja. Ne držite molim vas, omču oko svoga vrata. Ne vješajte svoje ljubavi kao oltare. Ne pišite spomenice bezimenim emocijama. Jer ljubav ne umije izdržati težine tih okova.

Ne pitajte se, je li zauvijek. Ni da li je suđena. Ni tko je. Osjetite je. Kao novi dah. Kao novi otkucaj u vašim venama. Ne pitajte je za trajanje. Jer ona nije tu da traje, da je dočekujete, ispraćate ili radite svakojake stvari. Ona je tu da bude. Da postoji. Kao što to čini oduvijek. U vama.

Ona je spoznaja vaše ljepote. Vaša hrabrost i snaga. Ona je lik u ogledalu, kojeg prečesto prezirete, a premalo volite. Jedinstvena je. I pokušava vam reći baš to – da ste negdje, nekada, na bilo koji drugi način stvoreni, ne bi valjalo.

Zato budite tu. Ni jedno putovanje ne kreće bez vas.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)