“Učine da vjeruješ kako je sve baš onako kako se čini,

ali barem kad si u svom najgorem izdanju, znaš na čemu si…”

Venera u Jarcu približila se Plutonu. Sa jedne strane podržava je Mars, a sa druge je dotiče Uran. Rušimo se. Unutar sebe. Polako. Pomičemo dio naših granica. Sijevanja prošlosti primiču naše prste. Dlanovi izgaraju od očekivanja. Polako se prolomilo nebo. Tiho kao ni jedan zvuk.

Postoje oni koji su vječni. Valjda kao ljubavnici koji se uvijek sretnu. Periodično. Negdje, u tragovima svojih života. I uvijek iznova kada se spoje, neobjašnjivo, prožive još jedno otpočinjanje.

Zamisli kakve kosti treba imati da iznesu tu ludost u kojoj vapiš? Jer tjera te na pomicanje svega što nikada nisi želio pomaknuti. I gledaš, siječeš svoj pogled o bol i pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenu među dlanovima i kao da samom mišlju drhte tvoje počinke kože.

Zar si umio ikada da zaboraviš kako izgleda kada se sasijeku putevi nekih prošlih života, pa kada poglede ukrstiš u nekom vremenu, samo tebi datom. I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno uklapa negdje u tebe to ispucalo parče tuđih koraka.

Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj nisi nikada dodijelio ime? Tu vrišteću sonatu koja proizvodi tvoj najglasniji muk. To parče izgužvanih uzdaha, napuštenih odavno. Je li ikada imao tog nekog koga nikada nisi ni imao?

Pa ga prerežeš zubima svaki puta kada pokušaš shvatiti razloge zbog kojih postoji, tako duboko. I sa kojim pravo te grebe u svojim slutnjama. I gdje se to zakači za tebe, kada ne umije biti svoj u dolaženjima?

Venera u Jarcu nošena praiskonskom slikom jednog sjećanja, duboko u sebe urezane prošlosti, kao da zaustavlja vrijeme i donosi ponovno i iznova neke priče. Samo nama znane. I odsiječeš se od svega, a opet osjećaš, u svemu si. Neki nemir te ugrize za dio nekih ožiljaka, pa bi iznova da se tješiš – proći će… I ne prolazi.

I sada se bude neke stare priče, neke stare ljubavi, sada zbrajamo svoje poraze i pobjede, i one nikad ispričane priče. Sada nas komadaju stvari koje nikada nismo izrekli, i sve ono što smo uvijek mogli bolje. I svjesni, potpuno brutalno, da nam nema spasa, opet zašiveni pokušavamo kupiti vrijeme.

Možda je dobro vrijeme za oporavke. Obnove. Za trajanja naših prekinutih veza. Kao u muzeju prekinutih veza, oživljavamo sebe. Nitko nikada nije rekao da je nemoguće, ali – da li nam je potrebno?

Mars u Škorpionu potiče strast kojoj nema kraja. I mi na ivici napuštanja, kao da osjećamo – ima nešto mnogo dublje što vapi za našim otkrivanjem. I otima nas. Od svega. Pa kao sa razumom želimo odlučiti, ali Pluton nas guta. Upija nas u svoje pore i dira. Najtanji dio naše kože puca. Da li zaista umijemo nositi ovu kožu? Prepunu svega.

Da li naše odnose potpuno ubijene, umijemo postaviti na noge? Da li naša oživljavanja imaju snage za još jedno sutra? Jer Uran nas prekida. Trese. Drhti. I kao da vrijeme utjera sebe u naše ludilo. Prekidamo. Sa svime. Ulijećemo u neke virove svojih kretanja i nitko ni ne zna kamo smo krenuli.

Dozivamo krajeve sa novim počecima i sve nam je moguće. Veze naše nemaju trajanja. Probuđeni na licima prašnjavih osmijeha, zazivamo ljubav. Volimo način propadanja u ogledalu. Volimo izbezumljeni dio sebe. Jer neki se sretnu, jer ništa drugo ni ne znaju. A za ostalo se pobrine vrijeme.

Želim te naučiti da hod naših prašnjavih sudbina umije biti spojen. Da li smo dovoljno snažni da ga razdvojimo? Ravno kao kiša. Da li ikada pomisliš na to?

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)