Modri okus na usnama. Hvatamo se za dodir. Toliko putenosti sada zarobljeno živi. Strast nas budi i probuđuje. Da li naš život ponovno kuca? Bilo na vratu se uzbuđuje.

Disanje koje je bilo omrtvovljeno, sada ponovno daje značaj. Osjećamo napokon energiju. Sebe, otisnute na nogama sigurnosti. Osjećamo tlo. Ponovno sklopljeni između neba i zemlje. Toliko racionalnosti u proživljenome.

Prošlost nas je bacila na koljena. Suočeni od gubitaka, prolaznog iskapanja sebe samih u nečijim tuđim podrumima svijesti. Naučeni na mrak. Na opstanak. Naša snaga ponovno prolazi našim tijelom. Neumorna je. Neutažena. Neprevaziđena.

Tu je, da nas poput feniksa ponovno iznjedri. Ako treba i u ponovni plamen i u ponovnu vatru. Ako treba i preko Kilimandžara. Preko neviđenih kutova naše tame. Da nas suoči sa svim strahovima i porazima, pokazujući nam da ništa od toga nije strašno.

Bol boli. Ali više je ne osjećamo. Poklonili smo joj se kao posljednji ratnici. Prihvatili je. Uzeli u naručje. Otpustili u sebi. Zahvalili iskustvu koje nam je dala. Oprostili. I više no što smo mislili da možemo. Pročistili hodnike svoje duše. Jer prosto nam nije dato da zadržimo išta. Iako, ponekad, htjeli bi.

Pluton je to. Naučen da nas otima od nas samih. Da se izgubi u našim porama i grize našu strast. Da nas tjera. Do ludila. Besvijesti. Da nas primakne svemu. Najmoćniji. Sposoban da on nas učini što želi.

Sunce je to. Taj ego u nama. Kojem ponekad nedostaje prizemljenje. Koji, najviše od svih, biva povrijeđen. Kojeg plaho čuvamo u sebi ili gordo nosimo kao medaljon. Etiketa je to nas samih, polusvjesnih. Životna energija. Pokretač. Naše Ja. Koje zablista i koje se ublati. Koje nekad ne dolazi dovoljno do izražaja. Kojeg nekad sputavamo zarad drugih.

Jarac je to. I Bik. Spoj nekog zastarjelog koda u nama. Nasljeđa. Tvrdoglavih kretanja. Krutih opipa. Sigurnosti. Zid ispleten zamrzlim suzama. Okorjela surovost. Naša iskustva. Naši dobici i porazi. Naša sjećanja. Naša prošlost. Naš stup. Naš prvi korak.

Nešto bez čega ne možemo. I ne vrijedi bježati od toga. To je naš suputnik. Naš podsjetnik. Naš najveći dokaz. Da smo ikada, igdje, ikome pripadali. Da smo postojali. Naša najveća, nepotkupljiva vrijednost. Jer kome je naše iskustvo vrednije od nas samih?

I zato se na nebu i susreću nosioci života i smrti. Sunce i Pluton. Njihova gigantska snaga razdijeljena u hiljadu komadića, podsjeća nas zašto smo ovdje. Iz svega možemo dalje. I uvijek možemo naprijed. I svakim danom možemo više.

I zato i dolaze promjene u naš život. Mijenjamo svoju snagu. Otvaraju se nove prilike. U poslovnom smislu prelazimo sa pozicije na poziciju. Otpočinjemo nove živote. Mijenjamo životne navike.

Mijenjamo sebe. Doslovno i figurativno. Fizički i psihički. Mijenjamo izgled, želje i stremljenja. Oporavljamo se zdravstveno. Liječimo. Mislimo da činimo čuda, ne shvaćajući da smo sami čudo.

I opet, sve umjereni. Svjesni da gubimo moć onog trenutka kada nekoga ponizimo. Svjesni da rastemo kada pomažemo. Ne moramo rušiti, da bi obnavljali. Ljudi nam dolaze. Iz prošlosti. Iz nas. Prilike da otpočnemo ponovno ili popravimo prošlost.

I Mjesec u Vagi je u sekstilu sa Jupiterom da izmami osmjeh na lice ovih dana. Svaka emocija sada postaje javna. Zapečaćena. Priznata. Netko je upravo bio zaprošen. Netko stupio u brak. Potpisi koji znače ljubav, možda to i nisu.

Jer Mjesec radi kvadrat sa Plutonom i opoziciju sa Uranom, pa svašta tu umire i rađa se u nama. Iskonski se borimo. Neki za zajedništvo, neki za slobodu. I neočekivano emocije navale, kao uragan. Taj eho prošlosti u nama koji sagori svaku putanju. Izrezbari svaki pogled. Taj otisak kože koji još uvijek peče i drhti.

Metamorfoze emocija. Izdišemo svoj posljednji orgazam. Naši nokti zabodeni u tuđe tijelo, možda više i nisu dokaz da smo nečiji. Kada Mjesec obuhvati Veneru. U prostom pripadanju, ne pripadamo nikome.

Samo smo ljubav. Puka ljubav i ništa više. Ali, zar je i moguće drugačije?

 

Astro Aisha