Zadnjih je godina (ako ste žensko biće) opasno hodati gradom! Iz svih izloga trgovina cipela napadaju vas natpisi koji viču “Sniženje” – 30, 40, 50 %, platiš 2 dobiješ 3, totalna rasprodaja i slično.

Pa sad ti budi karakter i odoli… Ne poznajem niti jednu ženu koja može odoljeti lijepim cipelama, sandalicama i torbicama…

To ne znači da se družim samo s manekenkama i shoppingholičarkama! Moje su prijateljice iz svih zanimanja, imaju razne interese i različite hobije, ali kad se krene pričati o cipelicama – svima okice sretno zasjaje…

Kakva je to tajna veza između žena i njihovih cipela? Čuči li u svakoj od nas jedna mala Imelda Marcos? Simpa mi je bio muž jedne prijateljice koja stvarno uživa u lijepim i kvalitetnim cipelama kad je jednom zgodom rekao: “Kad sam je oženio, mislio sam da ženim djevojku, kad ona stonoga!”

Treba li nam doista toliko cipela, nosimo li ih sve ili nas kupovina jednostavno usrećuje? Žene imaju neku svoju logiku – boja cipela se mora slagati s godišnjim dobom, frizurom, torbicom, odjećom i tako unedogled…

Stilisti su nam u posljednjih par sezona olakšali probleme što i kako obući kad su otvorili vrata slobode i najavili: “Sve se nosi!” Svi stilovi, sve kombinacije, svi retro-modeli… Pa i klasični zakon da cipele i torbice moraju biti iste boje, obrnut je u svoju suprotnost – torbice i cipele ne smiju biti iste boje! Tako kaže moda…

Ali uzalud sva uvjeravanja kad nas iza blistavog stakla zavodljivo pogledaju nove lakirane cipelice – hipnotizirane smo – i to je to! Ulazimo unutra s potpunom amnezijom da su nam ormari puni i da skoro iste takve već imamo kod kuće… Dakle, nije moda, nije nedostatak cipela, možda je ovisnost o kupovini, ali sigurna sam da postoji dublji, psihološki uzrok…

Pokušavam biti iskrena sama sa sobom i pogledati dublje, unutar sebe… A unutra moja mala djevojčica korača cestom od žutih ciglica, sa Strašilom, Limenim čovjekom i Plašljivim lavom… Moj najdraži Toto skakuće za mnom, a ja nosim vilinske crvene blistave cipelice nesvjesna svoje osobne moći i čarolije…

Koliko koraka treba napraviti po žutom putu u traganju za čarobnom zemljom Oz? Koliko pari cipela promijeniti dok ne nađemo one bajkovite koje će nas začarati i odvesti baš onamo kamo želimo? I kada ćemo mi žene napokon shvatiti da je kod kuće ipak najljepše…

 

Željka Tokić