Mnogima je blizak osećaj kada se u situaciji na poslu ili u novom društvu ne snađu kako bi želeli. Dlanovi počinju da se znoje, snažno lupa srce, javlja se „knedla u grlu“…

Isto tako i pognut pogled, zamuckivanje, drhtavica, rumene se obrazi a neretko se javljaju i tikovi.

Kada osoba shvati da na ovaj način privlači dodatnu pažnju panika raste i želja da se sakriju osećanja i telesni znaci se povećava. Neuspeh u sakrivanju dalje izaziva potrebu da se što pre pobegne iz situacije, „propadne u zemlju“ i sve zajedno se može doživeti kao potpuna tragedija.

Kakvi god da su oblici u kojima se javlja, stid je bitna karakteristika ljudi koja predstavlja moćan i jedinstven pokretač ponašanja. Pored toga stid razvija brojne naizgled efikasne mehanizme odbrane koji mogu stvarati dodatne probleme u funkcionisanju.

Šta je stid?

Za stid znaju svi narodi, sve civilizacije mada oblici i uzroci stida varijaju od čoveka do čoveka. Univerzalno gledano osećanje stida i srama je veoma relativno u konkretnoj primeni, ali funkcija stida je svuda veoma slična – iskustvo stida prati želja za skrivanjem, povlačenjem, za nevidljivošću.

Smatra se da je vremenom stid evoluirao kako bi podstakao ljude da se što više prilagode okolini. Kada osetimo stid neprijatnost nas tera da se prilagođavamo situaciji i ljudima kako bi izbegli negodovanje, na taj način menjamo sopstveno ponašnje i interakcije sa drugim ljudima.

Stid je odraz ličnog doživljaja sebe i svoje ličnosti pred drugim ljudima koju često prati određeni vid anksioznosti. Međutim, svi možemo biti ponekad stidljivi u novim situacijama, sa nepoznatim ljudima, a što više upoznajemo neku osobu ili situaciju, to je anksioznost manja kao i osećaj stida.

Dakle, stid može biti prolazan, ali i trajan fenomen kada preraste u sastavni deo ličnosti i sopstvene predstave o sebi.

Stid je složena emotivna reakcija, javlja se u različitim oblicima a usvajamo ga još u ranom detinjstvu. Geršen Kaufman tvrdi da je “stid  jedna od emocija koje uzrokuju najviše bola, jer je u trenutku stida ljudsko ja povređeno iznutra”.

Za razliku od krivice, koja predstavlja osećaj da smo učinili nešto pogrešno, hroničan stid je osećaj da smo mi “pogrešni” kao osoba.

Za razliku od krivice, koja predstavlja osećaj da smo učinili nešto pogrešno, hroničan stid je osećaj da smo mi “pogrešni” kao osoba.

Dečiji stid

O stidu se uglavnom govori kao o dečijoj karakternoj osobini ili prolaznoj fazi u odrastanju.

Da li će neko biti stidljiv zavisi i od ličnog iskustva. Već u ranom detinjstvu svako razvija predstavu o tome koliko je prikladan ili neprikladan za okolinu u kojoj živi. Na sadržaj te predstave utiču tuđi postupci – pohvale ili pokude, prihvatanje ili odbijanje, zanimanje ili ignorisanje.

Ponekad roditelji zahtevaju od dece stvari koje su iznad njihovih mogućnosti i ovakvim ponašanjem izazivaju kod deteta osećaj da svaki put kada započne neku aktivnost doživi neuspeh. Ideja o neuspehu i pritisku koji roditelji mogu vršiti kod dece izaziva bunt ali i, ako se povuče, osećaj stida.

Često se dešava da je dete kod kuće slobodno, a da u društvu lako pocrveni, krije se iza roditelja i povlači se. Kada su deca mala to može biti simpatično, ali stidljivost može postati i ozbiljniji problem. Stidljivom detetu manjka hrabrosti, ono često okleva da nešto izgovori ili učini.

Stidljiva deca imaju doživljaj da ih okolina ne prihvata i to izaziva jak osećaj neprijatnosti. Stidljivost kod dece se menja, dete se može sve više povlačiti i postajati sve pasivnije u želji da izbegne nelagodnost.

Adekvatan rad sa decom kod pojave ovog osećanja sprečava čestu pojavu crvenjenja, blagih govornih smetnji kao što je mucanje i slično.

Da li se stidljivost uči?

Naučena stidljivost se odnosi na učenje određenih standarda u društvenoj sredini koja je povezana sa polnim i drugim ulogama od ranog detinjstva. Deca se uče da je, na primer, sramota psovati i slično, čime stiču naučene standarde ponašanja zbog kojih se mogu stideti.

Stidljivost kao fenomen se podjednako javlja kod oba pola kada su osobe zatvorene, nespremne da iskažu svoje mišljenje i emocije pred ljudima i u novim situacijama.

Stid se najčešće ogleda u nemogućnosti da se izrazi sopstveno mišljenje pred autoritetom, u društvu i uopšte u nemogućnosti konfrontacije.

Stidljivost kao pojavu ne treba ignorisati jer neretko može prerasti u socijalnu anksioznost,  socijalnu fobiju, poremećaj ishrane, nasilja i drugih ličnih i društvenih poremećaja.

Zašto se stidimo?

Stidom se čovek brani od različitih uverenja o sebi. Takva uverenja se najčešće vezuju za ideju o nekompetentnosti – nisam dovoljno dobar, uspešan, sposoban, ideju o neželjenosti – nisam voljen, dovoljno cenjen ili prihvaćen od strane drugih ljudi.

Stidom se čovek brani od različitih uverenja o sebi. Takva uverenja se najčešće vezuju za ideju o nekompetentnosti – nisam dovoljno dobar, uspešan, sposoban, ideju o neželjenosti – nisam voljen, dovoljno cenjen ili prihvaćen od strane drugih ljudi.

Intenzivan stid se javlja i kao odbrana od ideje bezvrednosti, beskorisnosti, od ideje da nam nešto fali, da smo zbog nečega loši, da nam nečega manjka.

Iza osećaja stida stoje uverenja: Ja sam – slab, nejak, neprimećen, prazan, nevidljiv, napušten, zaboravljen, nevoljen i ostavljen ili pak fizički neadekvatan, ružan.

Odbrane od stida

Načini odbrane od stida su brojni. Ovakve odbrane samo privremeno pomažu da se pobegne od osećanja nelagodnosti i bola. Na duže staze ovakvi mehanizmi ne samo da ne leče stid već mogu stvoriti dodatne probleme i najvažnije onemogućavaju da osoba postane svesna svoje prave vrednosti.

Jedna od najčešća odbrana od stida može biti protivnapad na okolinu, uvrede, ljutnja, svađalačko ponašanje.

Povlačenje u sebe deluje kao „dobra“ strategija da se izbegavanjem izazova izbegne i stid koji bi se mogao javiti ukoliko se javi i neka greška ili neuspeh. To može da uključuje i izbegavanje druženja, ljubavnih odnosa, putovanja i poslovnih poduhvata, što dovodi do vrlo zatvorenog i neproduktivnog života.

Stidljive osobe izbegavaju dublje odnose sa drugim ljudima, za njih su intimni kontakti zastrašujući jer se ne osećaju adekvatno u vezi sa sobom. Držanje drugih na distanci je zaštita od poniženja koje bi izazvala negativna procena drugih ili njihovo odbijanje.

Stidljive osobe izbegavaju dublje odnose sa drugim ljudima, za njih su intimni kontakti zastrašujući jer se ne osećaju adekvatno u vezi sa sobom. Držanje drugih na distanci je zaštita od poniženja koje bi izazvala negativna procena drugih ili njihovo odbijanje.

Još jedna česta odbrana je i perfekcionizam. Osoba se opsesivno trudi da postigne savršenstvo u svemu i tako spreči da se nađe u situaciji u kojoj može osetiti stid.

Osoba koja je sklona poricanju nije svesna svog osećanja stida, obmanjuje sebe verujući da nije stidljiva, jer bi zapravo osetila veliku neprijatnost kada bi bila svesna šta se unutar nje događa. Takva osoba želi da veruje da je potpuno prihvaćena od strane drugih i od sebe same, tako da stalno pokušava da zanemari bilo šta što može da je dovede do osećanja stida.

Česta strategija za odbranu od stida je i pretvaranje. Kod pretvaranja osoba ignoriše realnost kako bi sačuvala sliku o sebi kakva želi da bude. Brani se od onoga što ne sme da uvidi kod sebe. Na primer, osoba koje je zavisna od alkohola, narkotika i slično neće priznati da nema kontrolu nad tim, jer bi je preplavio osećaj stida povodom sopstvene adikcije.

Još jedan od mehanizama koji se često primenjuje u borbi protiv osećanja stida jeste arogantnost, veličanje sebe i ponižavanje drugih. Osobe koje su sklone veličanju sebe brane se od osećanja stida i doživljaja sopstvene neadekvatnosti kroz zauzimanje superiorne pozicije u odnosu na druge. Na ovaj način, osoba sebe uverava da zaista vredi više od drugih i na taj način štiti sliku koju ima o sebi.

Ljudi koji potiskuju stid ne moraju biti svesni da imaju izgrađene mehanizme odbrane kojima se brane od osećanja stida. Oni čak ne moraju prepoznati stid kao svoj problem.

Kako pobediti stidljivost?

Suočite se sa stidom da biste ga prevazišli. Niko ne može da reši problem stida tako što će ga ignorisati. Korišćenjem strategija bežanja od stida ne samo da se ne rešava problem već se i druge oblasti života dovode u rizik, kao što su socijalni kontakti, narastanje anksioznost i drugo.

Bitno je znati da ono što znamo o sebi možemo i promeniti.

Prvi korak je prepoznavanje stida i njegovih nijansi. U ovom koraku može pomoći pisanje. Vratiti se sećanjem na događaje koji su proizveli jak osećaj stida i sve pretočiti u pisanu reč.

Koje misli su bile dominantne za to vreme, gde se na telu ogledao stid, kako ste se tačno osećali? A zatim i šta ste preduzeli, a šta ste želili da preduzmete? Kako ste se odnosili prema ljudima u toj situaciji, da li ste želeli da im se suprotstavite ili da se povučete? Konačno, kako ti događaji danas utiču na vas.

Stidljivost i drugi ljudi

Stidljivi ljudi često percepiraju svoju okolinu i sagovornike kao više vredne od njih samih, pridaju im veći značaj.

Veruju da njihovu nervozu i nesigurnost mogu svi da primete, što nije tako. Ponekad gube iz vida da su i drugi ljudi pod tremom, ponekad nesigurni i da brinu o utisku koji će ostaviti.

Pravo na greške

Prihvatanje činjenice da svi ponekad grešimo izuzetno je važno u borbi protiv stidljivosti. Svesnost o sopstvenoj sklonosti ka greškama dovodi nas u priliku da učimo na tim greškama pa samim tim da u budućnosti manje grešimo. Najbitnije, sebe manje sabotiramo u sopstvenom razvoju iz straha od grešaka ili tuđeg negativnog mišljenja.

Verovati u sebe

Osećaj manje vrednosti, često nastao kroz kazne, zanemarivanje i podsmeh temelj je niskog samopoštovanja. Pojedinci sa niskim samopoštovanjem strahuju da ne znaju pravila ponašanja u određenim situacijama i da će se „izblamirati“, da će ih drugi odbiti i ismejati.

Zato je važno raditi na razvoju slike o sebi i svojih vrednosti. Promene su moguće upravo kroz razumevanje sopstvenih emocija i ponašanja. Da bismo se oslobodili osećanja stida moramo da naučimo da o sebi mislimo drugačije i da sebe prihvatamo zajedno sa manama i vrlinama.

Problem stidljivosti uspešno se rešava kroz psihoterapijski rad. Na ovaj način klijenti se suočavaju sa stidom, prepoznaju ga, prihvataju, analiziraju i rade na osporavanju pogrešnih uverenja i stavova o sebi. Radeći na problemu stida radi se na bezuslovnom samoprihvatanju.

 

Ivana Paunović