Idealno vrijeme da se zapitate: “koliko ste puta nekim osobama dali veću vrijednost od realne?” Precjenjivanje je jednaki problem u životu kao i podcjenjivanje. I sebe i drugih. Ovih dana na testu je naša snaga. Volja. Energija. Samopouzdanje. Nasa misija u svijetu. Naši ciljevi. Naši tronovi. Ali, najbitnije od svega: i naša ljubav prema sebi.

I divne su sve one priče o tome kako treba voljeti svakoga, ali hajdemo za početak voljeti sebe, svoje bližnje, svoje partnere. Hajde da ne raspršujemo ljubav na cijeli svijet i činimo sebe prividno božanskim, jer ljubav podijeljena na traljave komade djeluje kao kuhinjske mrvice sa stola koje ne mogu nikog zasititi.

I lijepo je biti dobar sa svakime, smješkati se i praviti fin, ali hajde da više ne glumimo te ponoćne maskarade ispod kojih se kriju opake inkvizicije.

Hajde da vrištimo od nekog zadovoljstva, da se smijemo samo iz srca, da smo iskreni i hrabri. Jer odjednom emocije bujaju, jako, snažno i prodorno. I odjednom želimo jako i trebamo. I hoćemo. I grabimo i trčimo i ludimo. I odjednom cijeli jedan svijet postaje opet naš. Onaj svijet koji smo prepustili u ruke nekim drugim ljudima.

Ona sreća koju smo dali na upravljanje. Ona hrabrost pred kojom smo se sakrili. Onaj glas koji smo ušutkali. Onaj sjaj u očima koji beživotno čeka reanimiranje. Jer potrebno je to nešto. Tako malo, a tako veliko. Grandiozno. Nešto što umije pokrenuti krv i proteći kroz vas kao najveća žudnja koja se ostvaruje. Za neke je to slava, čast, priznanje, luksuz, gluma, a za neke je to “samo” ljubav.

I odjednom naći ćete se u centru svih događanja. Obavijeni stotinama “ljubavi”. I svi će vas htjeti i svi će vas željeti i svima ćete biti potrebni. I pričat će vam kako ne mogu živjeti bez vas, premda još uvijek nisu umrli. I teatralno će vas osvajati šarmeri bez pokrića.

Jao, kakve će to epopeje o ljubavi biti. Ti pokloni od zlata. Te riječi, tako sočne i prodorne. I ta obećanja. Te časne riječi. Kojih se trebate paziti. Jer to “zauvijek”, istini na volju, nije obećao ni Adam Evi. Pa ako njih smatrate božanskim, ipak se u ovom periodu prisjetite da živite u paklu.

Doći će tako hrabri osvajači, spremni da posljednju žilu razderu zbog vas, ali bit će tu i slatkorječivih vragova koji će vas nabiti, možda, i to samo na rogove, pa da se ne veselite unaprijed vi ne gledajte spolja, već u suštinu.

Jer poneki ljudi nas samo mogu uhvatiti za dušu, većina nas može uhvatiti samo za neke “stvari”, a i za te “stvari” se možemo, iskreni budimo, uhvatiti i sami.

I zapitajte se tko je oko vas samo zato što ste slavni ili poznati, samo zato što ste uspješni ili pobjednici, samo zato što ste borci ili glumci. Jer, kad ugase se reflektori, kada izgubite utrku, kada padnete na dno, bitno je znati tko vam tada “drži” glavu visoko gore, gleda vas i govori da ste bez obzira na sve, najbolji.

I to je jedina suština: prepoznati vrijednost u moru “vrijednosti”. Jer, ljepota ishlapi, uspjeh prođe, televizija crkne, struje nestane, dođu amnezije pa ljudi zaborave i tko ste i što radite, ali ako vas netko umije voljeti bez obzira na sve, ako mu je dovoljan i šapat tišine i ton glasa, ako vas uspijeva nasmijati, on će u vama probuditi život. Njima nije bitno tko ste. Jer vi jeste. I njima je to dovoljno.

 

Sanja Paraminski Aisha