Jeste li se ikada zapitali da li se istinski volite? Ako jeste, kako znate da je Vaš odgovor točan? Ja sam dugo mislila da se volim, jer kako bih uopće bila živa da se ne volim.

Međutim, što dublje ulazim unutar sebe, svakim mi je danom sve jasnije koliko sam se malo voljela i kako je istinski teško naučiti u potpunosti voljeti sebe. To je mukotrpan i sustavan svakodnevni ‘rudarski’ rad.

Kao i rudari, kopamo po najdubljim jamama unutar sebe i tražimo unutar njih blago za koje nismo sigurni gdje ćemo ga točno naći. No, već samo činjenica da smo krenuli u potragu, da smo se odlučili biti rudarima naše ljubavi, govori da vjerujemo da ćemo tu naći ono što tražimo. Jer čemu inače i pokušavati.

Kad to znamo, onda u trenucima kada nam dođe da sve pošaljemo tamo gdje, na primjer, šaljemo sporog vozača ispred nas kad nam se najviše žuri, bude nam puno lakše sabrati se i nastaviti kopati dalje.

Naučiti voljeti sebe je jedino činjenje koje trebamo napraviti u ovom životu, jer to činjenje nas vodi u stanje bivanja. Tek kad istinski i bezuvjetno volimo sebe, možemo istinski i bezuvjetno voljeti i sva druga bića i sve što nas okružuje, kao i život sam. Kako je napisao moj veliki učitelj “Ljubav” je glagol. Ljubav je rad, nešto što činimo, a praktično se izražava kroz:

POŠTOVANJE, RAZUMIJEVANJE, PRIHVAĆANJE, BRIŽNOST, SLOBODA I SUOSJEĆANJE.

Kako ćete znati da li istinski i duboko volite sebe? Krenite od praktičnog izražavanja ljubavi u samo jednom svom danu. Ili još bolje, pokušajte prvo samo sa jednim satom svog života i nakon toga donesite zaključak volite li se i koliko se volite.

Dati ću svoj primjer za jedan sat svog života, recimo od 17 do 18 sati. Što tada obično činim?

Još sam na poslu, a već je dobrano mrak. Održala sam nekoliko sastanaka, napisala gomilu mailova, pregršt analiza, pola dana visim na telefonu, zaboravila sam da sam gladna. Kruli mi u želucu, htjela bih nešto kvalitetno pojesti, ali moram stići odvesti dijete na gimnastiku. U žurbi uzimam torbu, ne stižem obući kaput, nego sjedam u hladni auto u laganoj košuljici.

Nema veze, brzo će se zgrijati. Stišćem papučicu gasa jer već kasnim, računam na faktor sreće. Stižemo na knap, ali eureka, stigle smo. Dok čekam dijete, obavljam brzinski shopping, usput telefoniram i planiram što još sve trebam napraviti do kraja dana. Nisam se sjetila niti jednom udahnuti. Niti izdahnuti. Zaboravila sam i da sam gladna, a i zimu ne osjećam. U ogledalo se danas nisam pogledala niti jednom nakon jutarnjeg šminkanja, nema veze kakva mi je frizura i je li mi se razmazala šminka, ionako to nikome nije bitno.

Da li sam činila ljubav u tih sat vremena? Prosudite sami.

Jesam li poštovala potrebe svog tijela (glad)? Ne.

Jesam li imala razumijevanje za svoje potrebe (umor, glad, hladnoća, mir)? Ne.

Jesam li prihvatila situaciju (žurba, radno vrijeme)? Ne, ljutim se na prekovremeni i na kašnjenje.

Jesam li brižna prema sebi? Ne

Jesam li slobodna (otići kući na vrijeme, ne odvesti dijete, reći svima fuck off? Ne

Imam li suosjećanja prema sebi? Haha.

Srećom, kod mene tijekom dana ima puno situacija u kojima činim ljubav, ne samo prema sebi, nego i prema drugima. Obzirom da ju još ne činim tijekom čitavog svog dana, cilj mi je činiti je što više sve dok ne dođem do krajnjeg cilja, a taj je da ju činim svake sekunde svog života. Za to još moram kopati, tj. učiti voljeti sebe, osluškivati svoje potrebe i osluškivati sebe i svoja djelovanja kroz to da li poštujem (sebe – druge – život), imam li razumijevanja, jesam li brižna, prihvaćam li, jesam li slobodna i suosjećajna.

Ako ništa drugo, barem znam što je ljubav i znam što mi je raditi da ju osvještavam i svakog dana sve više živim. Kao što glasi jedna meni draga rečenica iz filma mog djetinjstva “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem”.

 

Bojana Svalina