Koliko puta vam se desilo da čujete komentar – “Ne djeluješ mi ti baš kao Škorpija, Lav …”, ili slično? Meni jeste, nebrojeno mnogo. Favorizovanje sunčevog znaka, odnosno znaka u kom se Sunce našlo na dan vašeg rođenja kao determinišućeg faktora u procjeni nečijeg karaktera, uz prateću psihoanalizu koja proizilazi iz toga, produkt je tzv. reformacije astrologije. U stvari je riječ o pukoj banalizaciji astrološkog predmeta, kako bi se što više približio masama.

Takav postupak vodio je profanizaciji ove umjetnosti, što i ne čudi u društvu u kom je kultura svedena na zabavu. Ili kako je to nobelovac Ljosa jednom prilikom rekao – “Kultura savremenog društva nastoji da bude zabava tako da postaje površna, a nekadašnja čvrsta uvjerenja koja smo imali, i koja su naši preci imali, sada više ne postoje i u njih više ne vjerujemo. Danas imamo umjetnike koji nisu umjetnici, već su pajaci. Kultura danas postaje jedna predstava, jedna površna predstava koja se ne dešava samo u razvijenom svijetu, već i u manje razvijenim zemljama”.

Ako zamijenite riječ kultura za astrologija, i umjetnik za astrolog, u ovom citatu je opisano i stanje u kom se astrologija danas nalazi. Ili kako je to Robert Zoler objasnio – “Možda najrazorniji efekat zapadnog svijeta na neodobravanje astrologije potiče od samog savremenog astrologa koji niti sebe niti svoju astrologiju ne uzima dovoljno ozbiljno, izmišljajući doktrinu i praksu koje su poput fikcije romana, nedokazive, bez ikakve veze sa suštinom astrologije, obmanjive i čudne.

Izdavači podstiču prodavce da prodaju đubre, koje nastaje u neprirodnom spajanju astrologije sa zakonima modernog tržišta. Intelektualno radoznali, poluobrazovani i dosadni, kupuju to “novo i drugačije”.

Podijeliti ljude i arhivirati ih u jednu od 12 kutija (zodijačkih znaka) je upravo ono što i novinske kolumne o zodijačkim znacima čine. Svi se na to žalimo, ali zašto to održavamo? Pretpostavljam da bi odgovor mogao biti da ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Znaju da je astrologija sunčevih znakova površna, ali ne znaju kako da to prevaziđu, da odu korak dalje.

Moderni astrološki tekstovi nimalo ne pomažu, naprotiv oni samo održavaju tu iluziju. Uprkos njihovim uputstvima kako cijelu kartu treba uzeti u tumačenje, on i dalje definišu ličnosti ljudi prema znaku u kom se Sunce našlo u momentu njihovog rođenja. To nastavljaju kroz brojne svoje tekstove o tranzitima i godišnjim ili mjesečnim prognozama za Lavove, Ovnove, Vodolije, Bikove, i tako dalje.

Tako se danas dosta često pri upoznavanju i postavlja to pitanje – šta si u horoskopu? Kao da će se na taj način dobiti neki bolji uvid u karakter određene osobe. Često tako čujem ljude kako mi govore “ja sam Strijelac” ili “mi smo ti Vodolije takve …”, i tako dalje, čime se ličnost svodi ne samo na netačnu korelaciju već se i cijela osoba svodi na znak zodijaka. I ne samo na taj znak, već na našu nesavršenu (i često pogrešnu) predstavu o njemu. Umjesto da se ljudi prihvate zaista kao pojedinci, individualci, koji otjelotvoruju mnoštvo različitih “energija” mi se upuštamo u stereotipe, i to prema kategorijama koje baš i ne razumijemo.

Prije sveg tog ludila sa sunčevim znacima, ranije, ako je postojalo mjesto nečijeg natala od kojeg bi trebalo početi, da bi se stekla nešto bolja slika o ličnosti te osobe, to bi bio upravo izlazeći znak ili Ascendent, ili ono što se kod nas naziva podznakom. Pa čak i samo ime horoskop odnosi se upravo na to.

Etimološki, od grčkog ὡρόσκοπος “nativitet, horoskop”, doslovno znači “posmatrač časa [rođenja]”, od ὥρα “vrijeme, čas” i σκόπος “posmatrač, onaj koji gleda”, što se odnosi na znak koji izlazi u času rođenja. Izlazeći znak se odnosi na fizičko tijelo osobe, njeno zdravlje i uopšte sreću. Ukoliko bi se na Ascendentu (ali i u prvoj kući) našla neka planeta ona bi preuzela glavnu ulogu, pa potom treba razmotriti znak u kom kuća počinje, te planeta koja vlada tim znakom.

U tradiciji, zodijački znaci nikada nisu imali neki “personality”, koji bi automatski bio primjenjiv na sve one koji su rođeni određenog datuma. Pristup je bio drugačiji. Autori iz tradicije ne daju “opise” znakova. Generalno, navode se kvaliteti, a potom i stvari sa kojim se znaci povezuju (profesije, životinje, mjesta, boje i slično). Na primjer, Vodolija je fiksni, vazdušni (otuda i topao i vlažan), dnevni (nasuprot noćnom), muški, ljudski (ne životinjski poput Ovna ili Lava, i drugih), glasni (nije nijem poput vodenih), primarni Saturnov znak, i tako dalje. Iz ovih kvaliteta mogu se izvući logični zaključci, koji moraju biti u skladu sa ovim karakteristikama.

Stoga bi Vodolija bila pričljiva (ljudski i glasni znak), tvrdoglava (fiksni kvalitet), intelektualna (vazdušni i ljudski), teži strukturi (Saturn), i tako dalje. Obzirom da je u pitanju muški, vazdušni, ljudski/intelektualni znak, to će Vodoliju učiniti okrenutijom budućnosti i kretanju naprijed, nego recimo Jarca (drugi Saturnov znak), ali to im ne omogućava da se oslobode fiksne, saturnijanske prirode, pa ne mogu biti tako nezavisni i skloni pobuni ili skloni iznenadnim i neočekivanim promjenama.

Ako bismo već govorili o tim psihološkim i cjelokupnim predstavama karaktera, čini se da bi tu ulogu prikladnije ispunjavale planete. Čak i kada se govori o znaku Ascendenta kao jednom od najvažnijih indikatora u tradiciji, i tada bi se više tumačenja izvuklo iz planete koja je vladar Ascendenta. Pa tako, ako bi na Ascendentu bio Jarac, umjesto tumačenja značenja tog znaka, potražili biste Saturn u svojoj karti, gdje je i kako postavljen, pa bi se karakter osobe više tumačio iz ispoljavanja Saturna.

Takvu vezu planeta i karaktera možemo primijetiti i u svakodnevnom govoru. Tako veselu i dobrodušnu osobu često označavamo kao “žovijalnu”, što je astrološki termin za “jupiterijanski”. Ili osobu koja je promjenljiva i konfuzna označavamo “merkurovskom”, ili možda najočiglednije je to kod Marsa koji bi govorio o ratobornim osobama, pa je taj kvalitet u engleskom postao naziv za borilačke vještine ili “martial arts”.

Pored prethodno navedenih planeta kao što su vladar Ascendenta ili planete na Ascendentu ili koje ga aspektuju, tu su još i vladar geniture i vladar ponašanja. Za vladara geniture se najčešće uzima planeta sa najjačim osnovnim i slučajnim dostojanstvom, što se često zna izraziti i kao dominantan kvalitet u ispoljavanju ličnosti.

Vilijam Lili u trećem tomu “Hrišćanske astrologije” o toj planeti kaže – “I siguran sam da će cjelokupno djelanje natusa biti manje-više pod uplivom prirode te planete, a takođe će i njegovo stanje, izgled, temperament i ponašanje biti u velikoj mjeri uređeni prema osobinama te planete (consideratis, considerandis)”.

Ali daleko od toga da će samo jedna planeta odrediti sve, ili da će njene opšte karakteristike biti čisto ispoljene. Ne, to će biti modifikovano, najprije polazeći od temelja i procjene temperamenta koji će uticati na način ispoljavanja takve planete, a potom i na samu njenu poziciju i odnose sa drugim planetama, i tek će to dati nešto potpuniju sliku o natusu. Upliv u tom pogledu imaće i fiksne zvijezde (I i II magnitude) kada se nalaze na samom Ascendentu ili vladaru ponašanja, pa i tada u skladu sa planetarnom prirodom koja im je pripisana.

Vladar ponašanja je već dijelom pomenut kao planeta na Ascendentu, ali ono što je zanimljivo jeste da u tom prosuđivanju ponašanja, luminari nemaju tako važnu ulogu, iako su u pitanju najznačajnija tijela u natalnoj karti. Još važnije, Ptolomej Mjesec i Merkur dalje koristi u kontekstu signifikatora duše, odnosno, ličnosti prema našem razumijevanju stvari. To je prva linija ličnosti u svakom pogledu, pa i intelektualnom. Ascendent i Mjesec on odvaja prema temperamentu tijela i duše, ali kada se sve sabere dolazimo do toga da Ascendent, Mjesec, Merkur i vladar Ascendenta uokviruju opis ličnosti na prvom nivou.

Sve ostale planete se dalje razmatraju prema svojoj univerzalnoj fakultativnosti (Venera – žudni i kapacitet za spajanjem, Sunce nivo ega i voljnosti, Mars hrabrosti i borbenosti, i tako dalje). I drevni su imali mnogo više poštovanja prema tom odnosu materije i duha (tijela i duše) nego mi danas. Još kod Aristotela se postavlja princip da tijelo ne postoji bez duše, niti da duša može postojati bez tijela. Otuda opet prednost koju imaju Ascendent i Mjesec, pogotovo u odnosu na ostale faktore.

A gdje je u toj priči Sunce? Da li je njegov nivo simboličke predstave ega zapravo i pokazatelj sveprisutne egocentričnosti, pa je otud tako popularno? Kako smo mogli vidjeti, Sunce i njegov znak nemaju uporište u tradiciji astrologije kao glavni ili primarni pokazatelji karaktera, a kamoli definišući. Sunce je razmatrano na jedan potpuno drugačiji način.

Tradicionalno, Sunce se odnosi na čast, slavu, postignuće. Stoga Sunce i nema baš mnogo veze sa ličnošću, sem ako nije “slučajno” povezano sa njom. Na primjer, Sunce je planeta koja vlada Lavom; ako je Lav izlazeći znak, onda će Sunce, kao i znak u kom se nalazi, imati određenog uticaja na ličnost, obzirom da Sunce vlada Lavom koji je ovdje izlazeći znak.

Takođe, i ako je Sunce u prvoj kući (što bliže Ascendentu), onda će očito Sunce i tada određivati crte karaktera. Ukoliko su sunčev znak i izlazeći znak isti (što se uvijek dešava kada je osoba rođena oko zore), onda i tu možemo naći očiglednu vezu. I napokon, ako Sunce aspektuje (jednim od pet ptolomejskih aspekata) sam Ascendent, ili planetu koja njime vlada, onda će se, takođe, odnositi na poslove prve kuće (tijelo, zdravlje, sreća).

Iako je tačno da se Sunce koristi kao ključna lična tačka u određivanju hajlega i tački Fortune i Duha, Sunce u tradiciji nije imalo tako središnju ulogu u određivanju karaktera, kao što je to slučaj danas. Definitivno ne na isti način kao Ascendent i Mjesec. Prirodno, posmatraćemo Sunce kao vladara određene kuće, i samim tim će imati određene signifikacije u toj oblasti života. Ipak daleko od toga da je to nešto unikatno za Sunce. U procjeni temperamenta primarno se uzima godišnje doba Sunca, a ne toliko zodijački znak. To ne znači da je sasvim nebitno, već da je drugačije u manifestaciji od Ascendenta, Mjeseca ili čak Merkura.

Svi poznavaoci tradicionalne astrologije znaju za princip planetarne sekte, pa su i svjesni koliko je krucijalna pozicija Sunca iznad ili ispod horizonta kako bi se utvrdilo da li su planete osnažene ili oslabljene u odnosu na svoju sektu. Takođe, veza planeta sa Suncem određuje njihovu fazu i kako će izraziti svoju prirodu. Zatim su i domicilna vladarstva odraz godišnjih doba određenih sunčevom deklinacijom, pa je tako ljeto u sjevernoj hemisferi pripisano znacima kojim vladaju luminari (Rak i Lav) dok je najhladnija zima pripisana Saturnovim znacima (Jarac i Vodolija).

Kada posmatramo helenističku astrologiju, a posebno Valensa, Sunce se smatra prirodnim signifikatorom Nousa ili višeg uma. Tako on i opisuje Sunce, kao “svjetlost uma”. Izgleda da ima smisla i u ocjeni da ono predstavlja naš izraz slobodne volje, nasuprot predodređenoj sudbini Mjeseca. To možemo vidjeti iz helenističkog razumijevanja tački Fortune i Duha. Tačka Fortune se smatra tačkom Mjeseca i predstavlja našu predodređenu sudbinu dok je tačka Duha zapravo tačka Sunca upravo zato što odražava naš izraz slobodne volje i naš intelektualni i duhovni potencijal.

Duhovna asocijacija Sunca i njegove veze sa višim umom bez sumnje su i razlog zašto se Sunce raduje u devetoj kući. Samo viši um može komunicirati sa božanskim. Dakle, čak i kad se posmatra njegova uloga u različitim periodima tradicije, nesumnjivo dolazimo do zaključka da značaj koji se danas pridaje sunčevom znaku nema nikakvo uporište. U pitanju je redukcionizam i banalizovanje teme do besmisla.

Druga stvar koju je takav pristup iznjedrio jesu astrološke serije, pa su mundane kuće poistovjećivane sa nebeskim, odnosno sa zodijačkim znacima. Tako se išlo dublje u besmisao. Primjera radi, Lav, kao peti znak, se uzima danas kao referentan za pitanja pete kuće odnosno potomstva, dok istovremeno znamo da se u tradiciji Lav smatra neplodnim znakom! I kao da takva delienacija nije već sasvim dovoljno pogrešna, mundane kuće su se počele razmatrati kao nekakva psihološka ekstenzija samog natusa, pa tako druga kuća predstavlja i “osjećaj sopstvene vrijednosti”, ili sedma kuća kao naša pozicija u vezama, naš odnos prema tome.

Ovo smatram povezanim, jer je baš kao i cijela stvar sa sunčevim znacima sve to dovelo astrologiju do puke psihoanalize, koja više i ne nastoji da predvidi ništa. Tako je izbačen i element sudbine iz astrologije, što zapravo vodi poricanju ove vještine. Nekako sam radiji da se zadrži onaj stari princip po kom prva kuća predstavlja natusa, a sve ostale se odnose na svijet (duhovni i svjetovni) koji nas okružuje.

U principu, nadam se da je ovaj tekst pružio nešto obuhvatniju predstavu o tome koliko je u najmanju ruku neprecizno definisati se kroz sunčev znak. Astrologija zapravo podrazumijeva mnogo dublju i detaljniju analizu karaktera i ličnosti, što je jedini ispravan pristup, bez ikakvih generalizacija. Međutim, pripisuje joj se nešto sasvim suprotno, pa se olako i odbacuje, jer oni koji su željeli da je “popularizuju” napravili su ogromnu grešku, učestvujući u “sekularizaciji i demistifikaciji, koje karakterišu redukcionizam savremenog svijeta”.

 

Izvori koji su dijelom korišćeni:

– Chris LaFond blog

– Skyscript forum

– Ben Dykes – The signs they are a-changing

– Forum Tradicionalna astrologija

 

PG Astrolog