“I uzet će te cijelog,

izbrisati iznutra i pasti ćeš prazan,

nasmijanih usta…”

Djelomična solarna eklipsa dočekala nas je na 20. stupnju znaka Djevice. Sunce i Mjesec u svom zvaničnom zagrljaju pokušavaju ono što samo mi umijemo shvatiti – dati znak, prošaptati poruku. Njezin utjecaj osjećat će se narednih šest mjeseci. Dovoljno da shvatimo.

Mjesec je mlad u Djevici i ukazuje uvijek na nove početke. I možda bi na tren i pomislili da se sve svodi na red, rad i disciplinu, jer Djevica je prosto takva, međutim ćuti se nešto iza okvira tih starih ladica. Postoje površine dublje i od nas samih. Jer sve što vidimo nije nam dato. I sve što osjetimo ima drugačiju percepciju.

Ima jedan moment u nama koji nas otkine, rašije, koji prodre u nas i potom traži da se sastavljamo. Ima taj Kiron u Ribama koji nas drži na tankom koncu. Njegovim očima bodemo svoje nebo dok preslagujemo misli. Život nije uvijek ono što zamislimo. Duboko u nama, ispod taloga svakodnevnice, poslova, brige i obaveza, uvijek nijemo drhti jedno biće.

Nismo ni svjesni koliko sami sebi postajemo rak rana. Kiron u Ribama kao da potiho plovi našim tijelom i sve dubine više nam nisu strane. Potrebno je da poneka emocija ispliva, ususret našoj logici, usprkos našim težnjama, u borbi sa našim planovima, da se suprotstavi u nama i da nas vuče. Da nas utapa. Da ispuni naše oči svime onime što jesmo. A jesmo i više nego što možemo zamisliti.

Pa u trenutku kad su nas svi savjetovali da naredni period iskoristimo za nove početke, nove planove, nove poslove, da sortiramo financije, poplaćamo račune, posložimo ormare, napravimo generalno spremanje naše svakodnevnice, nas baš uhvati glad za spremanjem svog života. Onog unutarnjeg. Onog koji nas vječito dočekuje u kaosu. Maštanjima. Iluzijama. Onaj koji se nada. Koji nas umiruje. Koji je jedini uvijek sa nama.

Pa nas probude neke boli, iako smo mislili da ih nema. Pa se pojave neke emocije koje smo odavno ugasli, pa nas preplave neki ljudi, za koje smo mislili da su zauvijek otišli. I prosto shvatimo da jedino što nas umije pokrenuti je osjećaj. Zbog njega mijenjamo poslove, zbog njega se selimo, zbog njega mijenjamo svakodnevnice. Logika to ne umije sama. Mehanizam je to koji ne poznajemo. I uvijek sve radimo iz neke dubine, nekog osjećaja, potrebe. Koliko god se lažemo. A lažemo se savršeno.

Dispozitor solarne eklipse Merkur je u Vagi. On nevješto i nemušto pokušava savladati riječi da ponekad ne prevaziđu svoj smisao. Jer separacijski kvadrat sa Plutonom može da razori naše tijelo u sekundi, pa da isplivaju emocije kao orkanska silueta.

Da te ugrize za ono što najviše voliš. Ili da poludi. Potpuno. Predan samome sebi. I da upliće u neke priče kojima je strast jedini kraj. Jer znamo svi kako završava onaj osjećaj u grudima koji razbija sve naše čestice i od kojeg neuhvatljivo ne možemo pobjeći. Kad mu se predamo. Nestajemo. Jer što ima od nas jače? Osim njega.

I kad pomislite da ste sredili svoj život. Merkur se umiješa sa Venerom u Lavu. A ona u slow motion kretanju ispiše pred vašim očima cijeli mozaik emocija. Sve vaše bure i nadanja. Sve ono za čime ste istinski žudili.

Jer još je njezino kretanje dovoljno lagano i usporeno da umijete preletjeti ne samo jedan, već stotine života i uvidjeti vrijednosti. Pa polako osjećate da se neki ljudi vraćaju u vaše živote. I ako ih nema, osjećate. Ako ih ne vidite, oni vas dozivaju. Postoji taj splet okolnosti u kojem vas umrse u sebe i ne puštaju. Nitima nevidljivijima od bilo čega na svijetu, dahom vas pomjeraju i očekuju. I potom sve stane.

Neobjašnjivo. Neustrašivo. Kaotično. Neočekivano. Osjetite tijelo što se trese. Nemir. Oaza nekog bunila koje vas nosi, negdje, u neka predjela, vama znana. Nešto što vas u isto vrijeme zarobi i oslobodi, ugasi i oživi. Nešto što ruši sve što ste misliti da jeste i gradi sve ono što se bojite biti. Jer Merkur u vagi dočekuje Uran u Ovnu. Zar se može pobjeći od nečega što je toliko dobro?

Pa vas sastaje svaki put. Razbija tijelo o tijelo i ne čeka. Kao prasak. Ekstaza u vama postaje vaš način življenja. Trenuci. Razbacani. I više nema planova. Nema rasporeda. Nema ničeg onog na što su vas upozoravali ili pripremali. Jer bit ove solarne eklipse jeste u tome da posložite svoj život. Ali, ne onaj za koji mislite da je vaš, već onaj koji vam se budi svakog jutra kada otvorite oči i pomislite da imate kontrolu. Nad svime. Sobom.

Došlo je vrijeme da izmirimo kretanje, ponekad napišemo neku riječ na jeziku. Ugravirani čekamo da nam vrate poneki djelić kože. Ugasili smo šaputanja, jer nevješto je nemoguće reći. Ponekad da bi se pronašli moramo otići. I ništa nas ne vuče više od najmanjih stvari. I najpoželjniji bivamo kada ništa ne umijemo dati. Dok ne možeš mi ništa, najviše mi možeš sve. Ako ne mogu sama. Savladaj me…

 

Astro Aisha