“Možemo li prepraviti zvijezde? Reci mi da je to moguće. Na tebi je i na meni je. Nitko ne može reći što ćemo postati. I zašto onda ne prepravimo zvijezde? Promijenimo svijet da bude naš”.

Saturnov ulazak u znak Vodenjaka očekuje nas 21. ožujka/marta 2020. godine, i tu će boraviti sve do marta 2023. godine, osim što će nakratko, od 1. srpnja/jula do 17. prosinca/decembra 2020. godine, ponovno biti u Jarcu.

Njegov sam prelazak u znak Vodenjaka popraćen je i virusom svjetskih razmjera koji ovih mjeseci drma svijet. U ovom trenutku u znaku Jarca imamo Marsa, Jupitera, Plutona i Saturna. Najjači spoj od svih je upravo “zagrljaj” Saturna sa Plutonom. Moćan. Razarajući. Spoj koji nosi predznak ništavila.

Kada se sretnu Saturn i Pluton, bilo u konjunkciji, bilo u kvadratu, dobivamo događaje epohalni razmjera. Ako ne vjerujete u to, trebali biste znati da je Prvi svjetski rat započeo baš u konjunkciji ove dvije planete, a Drugi svjetski rat u kvadratu istih. I sada ga opet imamo.

Kako izgledaju zgarišta, izgleda da dobro znamo. No,  kako izgleda pustoš kojoj se otima mir. Kako izgleda kada u trenutku zastane život za kojeg ste još do jučer mislili da ga imate? Kad se raspadnu osovine društva. Temelji neki za koje ste mislili da su temelji. Kada ostanemo bez važnosti za koje možda ni ne znamo da su važnosti. Kako izgleda kada precijenimo sebe i podcijenimo prirodu. Kada pomislimo da smo neuništivi, a sve oko nas biva uništeno.

Kako izgleda kada “ljepota” koju živimo dobije reset. Kada izlozi na koje smo navikli postanu prazni. Kad naši odrazi u ogledalu više nemaju od čega se sakriti. Kada smo prisiljeni biti ogoljeni. Onakvi kakvi zaista jesmo. Kada se utiša svijetlost reklama i izgled više nije divizija za ulazak u visoko društvo. Kad ne postoji više “zdrava hrana” nego jedeš ono što u trenutku imaš. Kada shvatiš da nisi intolerantan više na ništa, osim na samoga sebe. A možda je oduvijek tako?

Kada novac, status i moć ne obranjuju tvoje tijelo jer tvoje tijelo ima svoje zakone. Kada stvari za koje si do jučer mislio da ne možeš bez njih postanu stvari bez kojih moraš. Kada visoku modu zamjene plastična odijela u kojima izgledaš kao paket pred zamrzavanje. Kad više ne primjećuješ tko i što ima na sebi, jer svi postajete identični. Kada strah postane dublji. Stvarniji. Realniji. Kad te dotakne do kostiju i zaboli. Kad počneš cijeniti trenutke koje si prije trošio u nepovrat. Kada sve što si mislio da znaš, dobije novu dimenziju.

Kada u konačnici ne možeš pobjeći od ljudi koje voliš. Ili te vole. Ili se ne volite, ali živite. Tu. Pod istim krovom kojeg tako često nazivaš domom, a da li zaista to je? Kad utihnu svi klubovi, domjenci, večere, sportski događaji, mobiteli, mreže, ljubavnici i aplikacije. Kada ostaneš s onime što imaš i od čega konačno moraš naučiti da ne možeš pobjeći.

Kada se otvori Pandorina kutija i kad shvatiš da si ta kutija zapravo ti. Naoružan do zuba u pohodu u kojem si branio do jučer nešto svoje, a danas shvaćaš da je neobranjivo. Da si nanizao greške i propuste. Olakotne okolnosti. Izmišljene živote. Da si živio instagram i virtualne stvarnosti dok si mislio da odrastaš u čovjeka, da gradiš veze i osnivaš obitelji. Dok si bio nekome ljubav, prijatelj, suputnik, roditelj, uzor, idol, da li si zaista to i bio?

Nije li ta izolacija koju toliko odbijaš proživjeti zapravo odbijanje suočavanja sa samim sobom? Da li smo postali ljudi koji se boje biti zatvoreni sa ljudima sa kojim smo odabrali živjeti? Da li smo postali ljudi koji su toliko prazni, ako nema aktivnosti koje će ih ispuniti? Da li smo postali ljudi koji će zaboraviti vjerovati i moliti, ako se hramovi zatvore? Da li smo postali svoji vlastiti zatvori? Da li smo mi, uopće mi?

Žarište virusa još uvijek gori. U danima pred nama kada se čak pet planeta nađe u znaku Jarca od 18. marta možemo očekivati možda i najveći doseg problema. Širenja. Panike. Dane u kojima konačno shvaćamo da nismo neuhvatljivi. U kojima represija koja dolazi može učiniti samo dobro. Jer, očigledno sami nismo sposobni sebe iskontrolirati.

Kada 1. aprila Mars i Saturn budu zajedno u znaku Vodenjaka, možemo očekivati i neka nova postroženja. A kad se 4. aprila i Jupiter približi Plutonu, i neke drastičnije promjene. Zaokrete. Obime. Svakako intenzitet energija popušta tokom polovine aprila i maja. No, svima je jasno da ćemo se sa posljedicama boriti sve do kraja godine i Jupiterovog prelaska u znak Vodenjaka.

Saturn će nas pak sve do 2023. godine čekati. Tražiti. Mijenjati. Kao društvo. Kao individue. Kao vrijednosti. Tražit će nas i konstantno podsjećati na one ljude koji smo postali i koji ćemo tek postati s ovom krizom. U svijetu u kojem smo toliko žudili za izumima i robotikom, i sanjali o nekim drugim planetama, zastali smo u vremenu Saturna u Jarcu koji nam je otvoreno pokazao da još nismo spremni za te vrijednosti.

Jer, mi ne znamo ni što ćemo sa starim. Ukorijenjenim. Prahistorijskim. I nije čudno da se svijet resetira na fabričke postavke. I da umjesto letenja na Mjesec učimo kako pravilno oprati ruke. U stoljeću u kojem ste sanjali svoj prvi let na Mjesec, možda konačno naučimo da treba realnije sanjati. Živjeti. Voljeti. Da smo itekako zamjenjivi. Dodirljivi. Podložni. I strahovima i sreći i histeriji. Da smo od krvi i mesa i da su naši životi ipak nenadoknadivi gubitak za svijet. Iako smo mislili da će nas zamijeniti roboti.

Možda naučimo da jedni bez drugih ipak ne možemo živjeti. Da je organizacija i odgovornost nešto što moramo sami posjedovati bez čekanja da nas na to podsjete drugi. Možda shvatimo da su “oni” stari i bolesni ipak nečije majke, očevi i djedovi. Da su umorna i neispavana tijela medicinskog osoblja zaslužila odmoriti. Da su vozači koji stoje danima na granicama oni bez kojih sutra ne bismo mogli funkcionirati. Da svako zanimanje ima baš svrhu koju treba imati da bi funkcionirali. Jer sami ne možemo. I možda konačno shvatimo da je svatko važan i da se ne trebamo dijeliti.

Jer, humanost je apriori. Kao i shvaćanje. Kao i bolnice i domovi koji će vidjeti više molitvi nego nedjeljne mise. U vremenu u kojem ćemo doživjeti više opraštanja nego ikad, jer ako ne oprostimo, kako će nam svijet oprostiti?

I kad se jednog jutra probudimo iz ovih okolnosti, kad nam se naježe tijela na spomene ovih dana, kada se probudimo preživjeli, bitno će biti samo jedno: da li ćemo svijetu koji ostaje moći ostaviti i Sebe.

Na meni je. Na Tebi je. Jer, naposljetku, tko čuva Čuvare? Ako ne ja. Ako ne Ti.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)