Ustaješ u bunilu emocija. Zatvaraš oči pred istinom. Gledaš kroz maglu. Ljudi su ružičasta bića i zmajevi. Misliš da si hrabra. Dovoljno jaka. Onda se raspadneš pred scenu nekog filma. U glavi ti se roje paranoje.

Scenariji koje same zamišljaš dok slušaš kapanje kiše. Prozor ti je otvoren. Kiša je doprla do tebe. Negdje je koža mokra. Drhtiš u tisuću sebe.

Prošlost ti ne da mira. Vrtiš moguće ishode u glavi. Na telefonu zvoni poruka. Glas od bivših. Očekuješ. Ili ne. Svejedno. Namamljuje te misao: što bi bilo kad bi bilo.

Ako se ne javljaju tebi, javljaš se ti njima. Zoveš bivšeg. On se javlja sa “molim”. E tu si ga čekala, da moli. Zar ne?

I shvaćaš ubrzo da je to bila pogreška. Razbija se iluzija u tisuću komadića. Slušaš laži. Opravdanja. Isprike. I čekaš da opet prođe. Da se javi. Da ne boli. Da melem padne na rane. I ne ide.

Ispod kože još jednom sebi govoriš koliko si naivna. Glupa. Pogrešno usmjerena. Pa se kriviš. Prejedaš. Plačeš uz sapunice. I sva ludila su tvoja…

Ovih dana je svaki scenarij moguć u tvom ljubavnom životu. I kako god se ispričala ta priča, znaj: da je vrijedilo trajalo bi. Trajala bi. Ne bi se potrošila. Ne bi te potrošio…

 

Sanja Paraminski Aisha