I čini se kao da više živimo svoje strahove, nego svoje živote. I kao da preskačemo vrijeme i vodimo utrku bez cilja. Kao da čekamo nekoga tko neće doći…

Položili smo sva nadanja u vrijeme. Jer jednoga dana će biti bolje… Možda jednom… Negdje… Tamo… Shvate ljudi tko smo i što smo. Ili što nudimo. Ili što dajemo. Nekoga će sustići karma. Tješimo se.

Kao da čekamo da vrijeme servira nove prilike i učini ih boljim… Možda je sazrio. Odrastao. Možda je drugačiji… Ipak je dosta vremena prošlo. Kao da tražimo opravdanja za stvari u koje ni sami ne vjerujemo.

Kao da iskonski strah od promjene koristimo da bismo opravdali svoja vraćanja na staro. Recikliramo ljude. Odnose. Ljubavi. Emocije. Očekujemo čuda i promjene. U grlu nam još stoje riječi koje nismo izrekli, a nikada ni nećemo.

Tješimo se da će biti prilike da jednog dana nekome objasnimo sebe, a možda neće. Živimo sa pogledom u iza, a očekujemo sreću prema naprijed.

Jako puno ljudi živi u zavaravanju da će se netko promijeniti. Da će se netko javiti. Da će se netko osvijestiti. Da će netko jednog dana shvatiti da smo baš mi njegova propuštena prilika, pa će se vratiti.

Stalno “žrtvujemo” svoje sadašnje trenutke nadom da će se neke stvari ponoviti. Iznova dogoditi. Da će neki akteri postati ponovno budni. Da će prošlost postati budućnost, jer sadašnjost ne može. Sadašnjosti nema.

I gubimo vrijeme na svoje strahove jednako kao i na nadanja. I promašujemo život, jer što uopće možemo pogoditi tako zapeti u vremenu?

Pitanje koje ovih dana mnoge muče je: “Hoće li se on javiti?”. Vjerojatno neće, a možda zaista hoće. Poslije 4 godine i 2 djeteta… Da li će ti tada to biti važno? Mislim da ne.

 

Sanja Paraminski Aisha