“Bez onog čega nema se živi, al’ rane ne postaju manje”. (citat iz pjesme “Trebaš li me”)

Mars je krenuo retrogradnim hodom kroz znak Blizanaca gdje prvi značajniji aspekt gradi sa Neptunom i to kvadrat.

Znam da u ovom trenutku misliš kako tok misli koji hoda “unatraške” nije ništa važno, ali, vjeruj, nekome je. Znam da misliš da nije bitno da zaustaviš bujicu riječi, prije nego ugleda svijetlo dana, ali nekome je. Znam da misliš da nije naročito bitno ono što nekome kažeš, ali znaj da i riječi stvaraju rane…

I baš ovih dana ostajemo zgroženi samoubojstvom dečka od 22 godine. Dečka koji samo želio posao. Normalan život. I priliku. Dečka kojeg je internet ismijao, a društvo iznevjerilo. Dečka koji nije mogao živjeti sa osjećajem srama. Onog srama što grebe po koži, udara u tvoje tijelo i čini te lomljivim. Onog srama koji ni nije tvoj, iako to ne shvaćaš. Koji nakačeno stoji nad tobom kao najveći grijeh kojeg nisi počinio.

Onaj sram koji osjećaš jer drugačije ne znaš. Da je znao. Da je Mladen samo znao da je sram nešto što trebaju osjećati njegovi “krvnici”, danas bi bio živ. Ne bi “otišao”. Suprotstavio bi se. Prokazao bi kukavice. Dignuo bi glavu. Ponosno. Kako i zaslužuje.

Dečko od 22 godine koji nije krao. Nije varao. Nije širio nasilje. Dečko koji se nije busao u prsa nacionalizmom niti razmetao slavom. Dečko koji je samo tražio posao. I da ga je dobio, Mladen možda ne bi bio najbolji radnik neke pumpe. Možda bi bio osrednji. Možda bi shvatio da to nije za njega. Možda bi pronašao svoj neki, drugi put.

Ali, Mladen bi bio živ. Sa svim svojim vrlinama. Rastao bi. Gradio bi se. Prolazio iskušenja. Uspijevao. Imao bi pokušaje. Šanse. Prilike. Upoznavao bi ljude i shvatio bi da je moglo drugačije. Da društvo nije zakazalo. Da okolina nije pretpostavila da će se on sam izboriti. Da su bili glasniji oni kao Mladen, danas bi živio. Danas bi živjeli.

Upravo nas retro Mars u Blizancima podsjeća na važnost probranih riječi. Na razmišljanje. Na otpor svemu što vrijeđa intelekt ili nečije duševno stanje. Nisu to “samo” riječi. Ni šale. Ni igre. Ni bezopasni komentari. To su rane. Ožiljci. Povrede. Bol. Šamari na duši. To su nečiji životi koji će posustati jer nemamo svi snage. Niti je moramo imati.

Netko kaže: trebao je Mladen biti jači. A ja kažem: ne! Trebali smo biti društveno odgovorniji. Trebali su oni koji su ga ismijavali, biti liječeni. Trebali smo se jače oduprijeti svakoj uvredi. Komentaru. Ismijavanju. Dijeljenju snimki. Svakom podsmjehu. I ne samo tada. I ne samo sada nakon tragedije. Uvijek. Zauvijek.

Jer ako još misliš da se riječi ne broje. Broje se tuđi životi. Ako još misliš da je Mladen trebao biti jači, znaj da bi ti trebao biti educiraniji. Opravdavanje za nasilje ne postoji. Svatko ima pravo biti ranjiv. I nitko, baš nikada, nema pravo ugroziti nekog drugog. Njegov mir. Emocije. Stanje.

Ne pišem ovo samo radi Mladena. Pišem ovo radi sebe. I tebe. I nekog tamo. Potpuno nepoznatog. I onog koji tek treba doći. Pišem radi roditelja koji moraju naučiti svoju djecu da se suprotstave. Da se izbore. Da ustanu za sebe. Ako treba, neka ne j… živu silu, ali neka stoje. Glavom ponosno gore. Uspravno. Pred svakim pokušajem poniženja. Jer trpljenje nije rješenje. Kao ni prihvaćanje.

Pišem to sve i radi vas. Sebe. Tebe. I onog nekog tko misli da ne može učiniti ništa da spriječi verbalno nasilje. E baš ti, možeš sve. Baš ja mogu to. Baš onaj netko tamo, koga ni ne poznajemo, može spriječiti neku novu tragediju. Jer ismijavanje nije samo ovo što se dogodilo Mladenu. Ismijavanje se događa svakodnevno. Nažalost. Kao i ponižavanje. U oblicima koji su nam postali normalni. Prihvatljivi. I koje ignoriramo.

Koliko puta sam samo za svoje tekstove, koji nikome ne čine loše i koji mogu samo pomoći, čula uvrede. Koliko puta sam doživjela ismijavanje od potpuno nepoznatih ljudi. Od ljudi kojima je to “zabava”. Koji napišu komentar da bi zadovoljili svoje “bolesne” potrebe. Da nekoga ponize. Umanje. Obezvrijede. Jer je njima tako danas došlo.

I znate što? E pa neće im više doći. Barem što se mene tiče. Takve ljude treba prokazati. Odgovoriti im. Suprotstaviti im se. Makar vam “mahali” svojom “psihološkom edukacijom” i ubjieđivali vas da imaju pravo obezvrijediti nešto samo zato što ne razumiju. Ili nemaju dubine razumjeti.

Nadam se gospođo sa “psihološkom edukacijom”, koja ste si dala za pravo da obezvrijedite moje tekstove, da ste me sad razumjeli. Ja nisam Mladen. Ali zamislite da jesam. Koga bi nosili na savjesti?

Mars retrogradan u Blizancima nas podsjeća: Svatko ima pravo da mu se nešto ne sviđa, ali nitko nema pravo da nešto obezvrijedi. A prečesto pod krinkom “ne sviđanja” prolaze razne uvrede i verbalna maltretiranja.

I zato, kad god osjetite nelagodu. Kad god vidite neargumentiranu raspravu. Kad god osjetite da kritike nisu dobronamjerne, vjerojatno je da nisu. I prerežite to. Najglasnije moguće. Jer… Normalni ljudi ne hodaju naokolo uništavajući tuđe živote, zapamtite to.

 

Sanja Paraminski Aisha