“Zašto neke osobe umesto da postanu doživotne ljubavi, postanu razočarenje koje se što pre želi zaboraviti?”, pitanje je mnogih sa kojima se susrećem kroz svoj rad.

Umesto da sve pređe u lepotu i traje večno, dešava se da iznova biramo osobe koje nas odbiju kroz vreme.

Kako mi u stvari biramo svoje partnere i od čega zavisi taj naš izbor? Pitanja su to na koja ću pokušati da dam odgovor kroz ovaj tekst. Volela bih da naznačim da, dok budete čitali, probate da istražite, ukoliko ste u vezi – koji su vaši razlozi za biranje partnera i ostajanje u toj vezi?

Prva naša iskustva o ljubavi, ljubavnom odnosu, zabeležena su veoma davno, kada smo bili mali. Posmatrajući emotivni život svojih roditelja, uviđali smo njihove modele ponašanja. Mi smo, shodno tome, donosili neke svoje zaključke, vezane za to kakav ćemo mi ljubavni život voditi kada odrastemo.

Zaključci su se najčešće ticali sledećih načina – na koji ćemo se odnositi prema partneru, na koji ćemo izražavati ljubav, kako ćemo dobijati određena materijalna dobra od partnera, kako ćemo praktikovati seks sa partnerom, na koji ćemo provesti zajedničko vreme, i tako dalje.

Sve ovo se dešavalo uporedo sa nekim našim svakodnevnim aktivnostima. Mi smo te svoje zaključke nekada donosili eksplicitno, a nekada ne. Veliki udeo u ovom periodu imale su i bajke, pogotovo one sa ljubavnim motivima, gde smo sebe zamišljali kao “Lepoticu i zver”, “Uspavanu lepoticu”, “Pepeljugu”, birajući za sebe svog princa ili princezu. Kada odrastemo uverimo se da su bajke ipak samo bajke, a da princeze i prinčevi, kao takvi, ne postoje.

Ukoliko smo odrasli u porodici gde ljubav nije bila primarna ili gde se roditelji međusobno nisu voleli, mogli smo da zaključimo da je to nekako zbog nas. Jednostavno imali smo potrebu da preuzmemo na sebe ulogu da spasemo taj brak. Jedan od razloga zašto kasnije u životu biramo partnera koji će nas odbiti, jeste taj što smo kao mali verovali da možemo spasiti brak svojih roditelja, te pronalazimo partnera koga možemo “popraviti”.

Nekima će ovo razmišljanje zvučati čudno. Međutim, kada odrastamo u porodici gde su roditelji distancirani, udaljeni, često kao mali mislimo da smo mi odgovorni za takvo ponašanje roditelja, i da mi možemo promeniti nešto u njihovom odnosu.

Nažalost, takvo mišljenje u tom periodu može znatno da ošteti partnerske odnose u zrelom dobu. Kada smo mali, na nama nije odgovornost da popravljamo brak svojih roditelja, a kada smo odrasli, treba da prihvatimo da ne možemo promeniti drugoga i da je odgovornost našeg izbora na nama.

Neka deca se čitav život vode mišlju da će ipak uspeti da približe roditelje, da će se roditelji voleti nakon nekog njihovog postupka.

Prevelik je ovo teret za dete, a još veći za odraslu osobu koja iznova ulazi u odnose koji se raspadaju. Razočarava se, ne uviđajući da upravo ona nekim svojim stavom, uverenjima, dovodi do takvog izbora, a samim tim i do ishoda odnosa.

Takođe, još jedan od razloga zašto možemo ulaziti u odnose gde ćemo se iznova razočarati jeste da potvrdimo sebi da nismo vredni ljubavi, da ne vredimo. Kako je uopšte moguće da želimo tako nešto, kada nam se čini da želimo ljubav, sklad, blagostanje?

Odgovor se i ovog puta krije duboko u nama, u našem podsvesnom delu, u određenim uverenjima na kojima je izgrađen naš identitet, ali i određenim odlukama koje smo doneli još kao vrlo mali, posmatrajući svet oko sebe.

Ukoliko smo odrastali u porodici gde ljubav nije bila primarna, gde se mi nismo osećali voljeno, velika je verovatnoća da kada odrastemo sklapamo odnose u kojima ćemo potvrditi stav da mi nismo vredni ljubavi i da nas niko ne može voleti.

Ono što nas spasava od dramatičnog ishoda jeste izbor da živimo život po svojoj meri, oslobođeni svih stega prošlosti. Jedan od načina da se upustimo u takav život jeste kroz proces psihoterapije. Neophodno je buđenje i samosvest kako bismo postali ono što istinski želimo biti.

Sa poštovanjem,

 

Tijana Turudić