U posljednje vrijeme meditiram više nego inače, pa sam veći dio dana u vibraciji zahvalnosti, što donosi u moj život predivne događaje, ljude, situacije, sinkronicitete i razne uvide. Život mi većinu vremena izgleda poput bajke “Stoliću, prostri se!”. Nisam pisala neko vrijeme, jer mi se činilo da nemam temu o kojoj da pišem, no ustvari, bilo mi je neugodno pisati o tome da mi je lijepo, i da uživam.

Činilo mi se kao da pišući o lijepom iz svog života drugima stavljam sol na ranu i da to nikoga neće zanimati, no još dublje od toga, bilo je nešto drugo. Osvijestila sam u sebi strah od izražavanja da mi je super. Shvatila sam da sam uvjetovana, usudim se reći i kolektivnim uvjerenjem, koje nam ne dozvoljava previše se eksponirati, kada se osjećamo odlično. Znate onaj osjećaj, kad nesvjesno želite sakriti sreću i užitak od cijelog svijeta, da ne biste izazivali sudbinu.

No, super je što pišem blog, pa me “obaveza” prema pisanju “natjerala” da se upitam zašto ne pišem onoliko često, koliko bih mogla. Pronalazite li i sebe u tome? Imate li neki nelagodan strahić ili nešto drugo što vas koči da svima pokažete da vam je super, kako je sve na svom mjestu, da ste zadovoljni, ispunjeni i sretni?

Ne govorim tu o onom automatskom “super”, kojim pojedinci makinalno odgovaraju na pitanje kako su, mada je i takvo izgovaranje velik napredak u svijesti. Zastanite malo, pa razmislite o tome, zaista je interesantno pozabaviti se tom temom i dublje upoznati sebe.

Dakle, super mi je, ništa me ne muči, sve je protočno. Izrekla sam to javno! Tako mi je već dugo, a svaki dan mi je sve bolje i sve sam radosnija i punija unutar sebe. Budim se ujutro sretna. Navečer odlazim u krevet sretna. Imam sve što poželim i sve to dobivam na jednostavan i lagan način, bez borbe, muke, izdaje same sebe ili bilo kakvog drugog osjećaja težine. Osjećam unutarnji mir, čak i kada me uhvati kratkotrajni nemir.

Osjećam se kao da sam kod kuće. To je dom koji sam dugo vremena tražila, no nigdje ga nisam našla na dulje vrijeme. Sada u njemu prebivam i lijepo mi je, gdje god da jesam, štogod da radim, sa kime god da jesam. Ništa se nije promijenilo izvan mene, da bih se tako osjećala. Nešto se promijenilo unutar mene, a što svakodnevno mijenja mnogo toga izvan mene.

Biti super ne znači da samo pada zlatna telad s neba i da nema izazova pred nama. Obratite pažnju da sam rekla izazov, a ne problem. Razlika je u osjećaju koji izazivaju obje riječi. Biti super znači biti protočan i zahvaljivati se na izazovima. Dati ću primjer iz svog života.

Neki dan mi je dijete imalo visoku temperaturu. Nisam paničarila, nego sam iz dubine srca osjetila kako je divno živjeti u vrijeme kada su pedijatri lako dostupni, kada znaš da postoje mnogi lijekovi, kada imaš mogućnost birati kako ćeš liječiti dijete.

Vibracija zahvalnosti me činila mirnom, a time i dijete, pa je i njezin oporavak bio brz, bez lijekova, i miran, uglavnom je spavala. Probajte, nije teško, a mijenja perspektivu iz temelja. Poanta je da u svemu tražimo dobro i nešto vrijedno za nas.

Trajniji mir i unutarnju radost ne osjećam zato što sam posebna osoba. Takvo što će osjetiti svatko tko to žarko želi, i tko ne odustaje od svog cilja nakon prve prepreke. Jednom, kada sam bila na dnu, željela sam se osjećati ovako kako se osjećam u posljednje vrijeme.

Prošlo je otada 10 godina, i u njima nije bilo dana da nisam “radila na sebi”. Nije bilo dana da se nisam svjesno promatrala, ulazila u svoje nemire, tugu, ljutnju, bol, traume, strahove, ogledala se u ljudima i događajima oko sebe, čitala, meditirala, učila od osoba koje su mi bile uzor, pohađala duhovne, energetske i druge škole, tečajeve i radionice…

Ne sve od navedenog svakog dana, ali svakog dana nešto, onoliko koliko sam toga dana bila u stanju. Ponekad je to bilo samo kroz “raspadanje” na svim nivoima, sa znanjem da se ništa strašno neće dogoditi tokom tog procesa.

Ponekad je to bilo radosno i svjesno bivanje u događajima, koje mi je život donio. Uvijek je u meni bila namjera da kroz sve što mi život donosi svjesno promatram sebe, i kročim putem koji me vodi do dugotrajnijeg unutarnjeg mira i radosti.

Kako je život amplituda, znam da će pred mene biti stavljeni neki novi izazovi. Sada kad znam kako izgleda stanje dugotrajne radosti i mira, vjerujem da ću u to stanje, ako i kad ga na trenutak izgubim, opet brzo doći i još ga svjesnije i jače osjetiti. Pitate se zašto?!

Zato što ih sada poznajem, znam gdje se nalaze, kako se do njih dolazi, pa ću ih puno lakše pronaći nego ranije, kada to dugotrajno iskustvo još nisam poznavala. Još sam sretnija zbog toga što ću sa većom lakoćom i sigurnošću moći do tog stanja voditi druge ljude, biti im autentični putokaz.

Život je igra samospoznaje, kojoj je krajnji cilj trajna radost, ljubav i zahvalnost, unatoč svemu i zbog svega. Nije to kratkotrajna radost koju osjećamo zbog novih cipela, torbice, putovanja, povišice plaće, novog stana, rođenja djeteta, udaje, pronalaska partnera… To je nešto što se ne nalazi izvan nas, nego duboko unutar nas i svatko to može otkriti, samo ako to jako poželi i potraži na pravom mjestu.

Putovanje do tog mjesta je kod nekih dulje, kod nekih kraće, ovisno o tome koliko smo zatrpali to mjesto svojim konceptima, uvjetovanostima, maskama, strahovima, te raznoraznim drugim emocijama, traumama i slično.

Nemojte da vas duljina puta obeshrabri i nemojte samo nastojati doći do cilja, jer cilj je put. Ja sam i dalje na putu, iako sam dosegla sve svoje dosadašnje ciljeve. Putujem zato što živim i putovati ću do kraja ovog života. I dulje.

Sve ide lako kada smo u zahvalnosti!

 

Bojana Svalina