Kako se približava kraj kalendarske godine tako razmišljamo o sljedećoj, novoj godini. Kako će nam biti i što nas čeka, hoće li sljedeća biti bolja od ove? Dobro je razmišljati pozitivno, o svemu što bi moglo i trebalo biti bolje. Tko razmišlja pozitivno već je spreman za uspjeh, teren kao da je pripremljen da se dogodi ono najbolje. Tada prihvaćaš sve dobro, očekuješ dobro i u tom mentalnom i emotivnom okruženju čovjek zrači i na sebe privlači dobro koje treba doći.

U tom raspoloženju mogu reći da me nova godina raduje iz nekoliko razloga: Jupiter će se odvojiti od utjecaja Saturna, Rahu i Ketu su većinu godine sami u znakovima, a Saturn je također sam i to u svom znaku gdje se dobro snalazi. Sve to daje nadu da će neke stvari konačno krenuti, one koje su već neko vrijeme blokirane. Je li to samo moje pozitivno razmišljanje ili činjenično stanje, vrijeme će pokazati. Odigrat će se savršeni novi scenariji koji nas uvijek iznenade, beskonačno inventivni i nipošto slučajni.

Također shvatih, već odavno, kako sebi treba priznati da nismo baš nešto specijalni, posebni i izvanredni, jedinstveni jesmo svakako, ali i puni šarolikih mana, trauma, kompleksa i dijagnoza. Da, treba priznati stanje stvari, istinu, kako bismo mogli napraviti korak dalje, kako bi rezultati mogli biti realni. Tu negdje između je pravi put, na sredini između zanesene pozitive i mjerljivih rezultata pred kojima ne možemo zatvoriti oči. Kraj godine donosi balansiranje, a svjesnost da sve može biti bolje postavlja uvjete za buduće uspjehe.

Prije no što ću objasniti spomenute Jupitere, Rahue, Ketue i Saturne te ostale zvjezdane točkice našeg neba, osvrnut ću se na jedan od trenutaka koji označava početak nove godine. To je trenutak punog Mjeseca u lunarnom mjesecu pod nazivom Mrigašira. Sunce je tada u znaku Jupitera (Strijelac), a Jupiter je Guru koji nam daje usmjerenje, koji kazuje što je dobro, a što loše, on daje inteligenciju kojom diskriminiramo i zatim odlučujemo. Mjesec Mrigašira (ili Margaširša) je spomenut u Bhagavad-giti gdje Krišna govori “od svih mjeseci, Ja sam Margaširša”. Pun Mjesec je trenutak s najviše svjetlosti; s jedne strane Sunce sija iz Guruovog doma, a s druge strane Mjesec daje vrhunac svojeg svjetla, odnosno refleksije izvora sveg sjaja.

U spomenutom lunarnom mjesecu trenutak punog Mjeseca odvio se 27. decembra 2023. u sitnim noćnim satima, točno u 1:33. Ako centar karte neba stavimo u prijestolnicu države, dobivamo kartu koja označava duhovni potencijal te regije ili države. U slučaju Zagreba ascendent ove karte po sideralnom zodijaku koji se koristi u đjotišu pada na 28. stupnja znaka Djevice vrlo blizu položaja Ketua (koji je na 26. stupnja Djevice).

Ovo će biti godina u kojoj nam nedostaje duhovnog autoriteta. Godina u kojoj će prevladavati zasićenje svim dosadašnjim pokušajima shvaćanja religije, filozofije, etike i svih ljudskih traženja odgovora na važna životna pitanja. Toliko smo se trudili i pokušavali, ulagali napore da otkrijemo smisao i svrhu, da pronađemo svoje mjesto i opravdamo razloge za postojanje, da se dokažemo sebi, istaknemo sebe i svoje, svoju vjeru ili znanost. I onda dođe osjećaj kao da te sve to napušta, kao da odgovori ne dolaze, kao da sve što pokušaš ne zadovoljava, dogme ne daju razumijevanje, religiozna načela sputavaju, a ne oslobađaju, kao da idemo unazad umjesto unaprijed i ubijamo ono što je dobro i sveto u nama, kao da se izvorna radost čovjeka, ono što svatko od nas istinski jest i zbog čega može biti sretan i nesputano svoj, onakav kakav bi i trebao biti, kao da se sve to izgubilo i ostala su samo pravila o odricanju, žrtvovanju i suzdržavanju.

Ketu je svjetlo koje je okrenuto prema unutra. Ketu nema glavu kojom razmišlja, baš zato predstavlja našu obezglavljenost u novoj godini. Bez glave ne znamo za smjer, kojim putem krenuti. Zato Ketu u ovu godinu unosi intuiciju, šesto čulo, “onaj osjećaj”, nagon ili instinkt. Ketu je mokšakaraka, govori nam o tome da se trebamo osloboditi svega onoga što je razumno, vidljivo, materijalnim uhom čujno.

U ovoj godini nećemo dobiti odgovore riječima koje izlaze iz usta, slikama koje vidimo očima i logikom koju koristi intelekt. Glave nema pa moramo koristiti instinkt. Natjerani smo da se uzdignemo i odvojimo od lažnih slika i prilika, šunda kojeg čujemo sa svih strana, kiča i glamura koji nas osljepljuje i nudi privremena zadovoljstva. No oslobođenje nije za svakoga pa će većina bauljati bezglavo i pronalaziti mrvice koje će smatrati draguljima. A za istinske tragaoce ovo je godina oslobođenja od iluzije koja nas vezuje.

Ponekad ne pronalazimo odgovore, ne možemo objasniti zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima, nema odgovora koliko god da mozgali i racionalizirali svim logikama ovog svijeta. Ovo će biti godina u kojoj će vjera biti testirana. Baš tada, kad se događa ono što ne možeš objasniti, sve u što vjerujemo je na testu. Tada se treba uzdignuti iznad i izvan sebe, vjerovati da nema slučajnosti, da se sve odvija po nekom zakonu i planu iako ga mi ne poznajemo. To je najteži test i bit će takvih u sljedećoj godini. Najveći test je otvoriti svoju svjesnost za ono što je nepoznato, izaći iz zone komfora u kojoj nam je ugodno, usuditi se prijeći preko granice ili zamišljene crte, dopustiti sebi da prekršimo pravila koja nas sputavaju, opterećuju i unazađuju.

Ovo je godina u kojoj treba napraviti korak naprijed i odvojiti se od tereta koji nas vuče unazad. Sve opisano događat će se vrlo blizu svih nas i postat će očito u našoj okolini i našim životima. Sve je to prilika i mogućnost da se konačno oslobodimo predrasuda pa na ta događanja treba gledati u pozitivnom duhu te pozdraviti zasićenje koje predstavlja kap koja će preliti čašu i zbog koje ćemo konačno reći “dosta” svima i svemu što nam krade energiju i usmjerava u ostatke prošlosti kojih se želimo i trebamo riješiti.

U lijepoj našoj domovini, koja god da jest, kroz godinu će se izmjenjivati uhomilna obećanja s bezobraznim uvredama. Pritom ne mislim na političare čiji je to uobičajen repertoar u pokušajima ostanka na položajima moći i kontrole, nego na one koji su nam duhovni i moralni uzori. Malo će nas slatkorječivošću obrađivati, a u pokušajima motivacije ponekad i međusobno zaratiti.

Kao što balansiramo među idealizmom i realizmom tako se trudimo naći pravu mjeru između duhovnosti koja tumači kako su sva bića djeca Boga i s druge strane potrebe da zaštitimo sebe i svoje te to opravdamo Božjom voljom, zaštitom ili naklonošću. Kako to da je Bog odabrao jedan narod kojem će biti naklonjen, jesu li se oni više molili od onih drugih koji izgleda nisu Božji favoriti? I kako Bog može voljeti jedno svoje dijete, a drugo smatrati manje vrijednim?

Bhagavad-gita na primjer opisuje viziju jednakosti pa na isti nivo stavlja učenjaka (sveca), slona, psa ili najnižeg od svih ljudi; kaže se da mudrac, zahvaljujući pravom znanju, jednako vidi sve njih. Pa gdje je ta jednakost, u čijoj je viziji to prisutno i koji lider, vođa i učitelj će početi slijediti i objašnjavati tu uzvišenu viziju? I kada ćemo prestati koristiti vjeru, religiju i tradiciju kako bismo opravdali zlodjela i nepravde? U ovoj ćemo godini uvidjeti viškove religioznog besmisla i željeti ih s gnušanjem odbaciti.

Nacionalizam je u duhovnosti višak, netolerancija prema drugačijem pokazuje nepoznavanje Boga, zaštita sebe i svojeg je u materijalnom smislu nužnost ovog svijeta, ali u duhovnom kontekstu je besmislena. Od koga se trebam štititi ako smo svi djeca istog Boga, ako smo braća i što taj drugi i drugačiji ugrožava u mojoj svjesnosti o univerzalnom jedinstvu čovječanstva kao tvorevine jednog i jedinog, savršenog i nepogrešivog Oca? Pokušavaju li nam naši lideri reći da je Bog napravio grešku, da trebamo intervenirati u poredak prirode i povijesnog trenutka, da trebamo ogradama i granicama zaštititi svoju vjeru od nevjernika i drugačijih? Netolerancija je manjak vjere u Boga ili, ako više volite, u zakon prirode.

Važna tema koja će se popeti na prva mjesta u listi najvažnijih pitanja ove godine je kako raspolažemo s domom koji nam je dan na raspolaganje i korištenje. Mislim na planet po kojem hodamo, ono što zovemo Majkom prirodom. Potrebno će biti revidirati naš odnos s resursima zemlje, nekretninama koje izgrađujemo, betonom koji armiramo i plastikom koju sijemo uokolo, a pogotovo naš odnos prema prirodi samoj. Moguće je da smo došli do točke u kojoj shvaćamo da smo potrošili mnoge resurse i da nekih stvari više nema.