U našim ekstazama preživljavamo još jedno jutro. Navukli smo previše gužve na sebe. Tijelo se raspada u ciklusima. Opterećeno svačijom histerijom svijeta. Tuđi pogledi prišiveni na našoj koži kao ogledala. Previše tuđih značaja puštamo da traju po nama. Sve rijeci kao bunila glasova odzvanjaju u hodnicima naših jezika. Gutamo li svoje glasove. Nijemi potpuno. Utapamo li sebe za doručak, ručak, večeru?

Pun Mjesec u znaku Riba dočekao nas je 14. rujna/septembra na 21. stepenu u zagrljaju Neptuna, podržan Plutonom. Iza njega su ostalu kvadrat sa Jupiterom i opozicija sa Marsom. Venera i Merkur na posljednjem su stepenu Djevice.

Naše nebo drhti. Istinski. Ogoljeno u parafrazirane dijelove svega što želimo reći. Ne razaznajemo jasno dodire. Toplinu. Dlanove nečije kože na našoj. Gubimo se u analizama zagrljaja, praveći se da mora tako. Da moramo razumjeti bas sve proživljeno. Da moramo znati opisati svako prodiranje. Da moramo znati smisao i svrhu svega. A ne moramo. Ponekad je dovoljno osjećati. Do kosti. A ako se može i do trajanja.

Mi smo generacija zalutalih slika u pokretu koja misli da se ima kome objašnjavati. Da je sve objašnjivo. Po redu. Onako kako zamišljamo. Mislimo da moramo izgledati kako izgledamo, bez da se ikad zaista pogledamo. Mislimo da moramo biti idealni, umjesto da živimo za ideale. Da moramo biti poput modela, umjesto da stvorimo svoj model. Mislimo da moramo nositi sebe najbolje što znamo sa svime što nas zatekne, bez da jesmo. Kao da se navlačimo na tuđa tijela poput droge i upijamo površne konture obrisa.

Mislimo da je ljubav samo kad se raspadamo. I u sebi i u drugome. Kad smo nejasno glasni i glasno nejasni. Mislimo da riječi više znače nego tišina. Da je smijeh ono kad rastvorimo usne, bez da rastvorimo dušu. Mislimo da su ekstaze kada fizički uđemo u nekoga, a koliko puta zapravo nigdje nismo ni ušli, a ni imali gdje ući.

Mislimo da je najlakše bježati. Valjati se u životu od umora. Da ne možemo iznova sanjati. Svaki prekid ljubavi, doživljavamo kao da nas je pogodio Armagedon. Sumrak sage. Ratovi svjetova. Apokalipse. Pa se tako anemični vučemo kroz živote. Ne želimo davati nove šanse jer strahovi od propalih veza nas koče. I tako nikad mlađi i nikad stariji u svemu. Svi bi željeli biti Titanik, a nitko ne želi zaista do dna potonuti. Zaroniti. Izboriti se za nešto. Za nekoga. Za snove. Želje. Odnose.

Jedino za što se zaista borimo jesu granice. Što se može, a što ne može. Borimo se zašivenih rana svim našim koncima da nešto ne uspije. Da bi tragedije koje živimo bile još tragičnije. Jer, tako se mora. To je življenje. Kukanje nam je postalo a priori, jer zašto biti bili heroj svog života, kada možemo biti žrtva?

Objesiti svoja ležerna tijela u već unaprijed iscenirane uloge. Praviti se da će sve što dotaknemo propasti, tako da ne moramo nikoga dotaknuti. Praviti se da će svaki trud završiti neuspjehom, tako da se ne moramo ni truditi. Praviti se da će svako odnos završiti jednako, tako da ni u što ne moramo ulaziti.

Živjet ćemo kao konzerve sa bezbroj aditiva i ničega svog. Praviti se da smo staklenke čiji je poklopac nebo. Jer tako je sigurnije. Bez da dopustimo drhtaj tijela. Bez da podijelimo u sebi prodiranja. Bez da nam koža miriše na načine koji nisu naši. Bez da se izgubimo u tuđim pogledima. Bez da ukrademo neko suludo vrijeme za sebe.

Ali zato sve krademo. Svoju djecu. Svoje roditelje. Svoje kolege. Svoje partnere. Svoje snove. Krademo svoja tijela. Dodire. Napukle čežnje. I nikome se ništa ne daje, a svi bi sve htjeli. Zaziremo od dubine, ali sanjamo 50 nijansi sive. Čekamo da neko probudi naša proljeća. Erogene zone. Ljubav. Svijest. Nas. Mi ne znamo sta hoćemo, ne znamo sta nećemo, ali znamo i da hoćemo i da nećemo.

Mi bismo sve. Bez da ponudimo išta. Mi bismo udisali bez da udišemo. Mi bismo uzdisali, bez da uzdišemo. Mi bismo bili voljeni, bez da volimo. Mi bismo da nas netko drži, bez da mi nekoga držimo. Mi bismo oslonac, bez da to budemo. Mi tražimo ljubav na jednu noć, a u jednoj osobi ne možemo da pronađemo ljubav.

Mi bismo da je sve lako, iako smo sami teški. Mi se bojimo živjeti realnosti, ali nam u mašti sve puno bolje ide. Nama su svi uvjeti nepogodni. Sve nam mora biti servirano. Ako nije servirano kao da ni ne vrijedi. Sve nam je problem. Statusi. Daljina. Godine. Ne želimo prijeći ni kilometra zbog nekoga, ali želimo da ih netko prijeđe zbog nas.

Oprezni smo kad je riječ o ljubavi, ali u seksu smo neoprezni. Nije nam problem spavati sa sto ljudi, ali živjeti sa nekim je znanstvena fantastika. Obdareni smo u veličinama, ali malo je toga u nama i na nama veliko.

Mi smo jedna tako otvorena i napredna generacija. Raspadnutih veza i brakova. Površnih odnosa i otupljenih priča. Generacija sa puno akcija, ali bez vrijednih reakcija. Toliko otvoreni prema svemu, a toliko zatvoreni u sebi da i kad dajemo, gotovo da nemamo što dati.

Umorni od života. Od pokušaja. Od novih prilika. Ne znamo se nositi sa stresom pa se stres nosi sa nama. Siti smo svega, a vječito gladni. Nikad zadovoljni onime što imamo, ali uvijek spremni lažno se zadovoljiti. Mi toliko jako želimo sresti ljubav, a onda kad je sretnemo nemamo hrabrosti.

Uživamo u životu, bez da život uživa u nama. On je odavno zaglavio. Pod strepnjom. Strahovima. Panikom. Pod onime sto su nam rekli da treba. Mislimo da znamo, a zapravo znamo da ne znamo misliti. Imamo čime, ali ne znamo kako?

I to “kako?” nam je postalo omiljeno pitanje. Kako da se oblačimo, kako da se ponašamo, kako da privučemo nekog, kako da izgledamo, kako da doživimo, kako da vodimo ljubav, kako da volimo, kako da premostimo probleme, kako da oprostimo, kako da se prepustimo, kako da vjerujemo, kako da budemo odani.

Kako da se prepustimo samo jednoj osobi. Pa što ćemo mi samo sa jednom osobom, što će ona sa nama. Pa nas je ipak raznio Armagedon pa se tako rasuti moramo zabiti u sve i svašta.

Pa imamo premalo godina. Pa imamo previše godina. Pa ni ne znamo koliko godina imamo, ali nije da nam ih previše i preostaje. A mi ih tratimo. Vješto ih tratimo. U tome smo najbolji. Živimo kao da smo vječito anemični. Teško nam se potruditi. Padamo s nogu na najmanji trud. U redu, doživjeli ste traume, ali zar ih nisu i drugi doživjeli? Svatko od nas je nekad hodao rasparane kože, ubijenih želja, razočaranih pogleda.

Pun Mjesec u Ribama ovog je puta drugačiji. Pozvao je buđenje. Otrježnjenje. Reakcije. Na pokretanje. Prevazilaženje starih rana. Boli. On poziva na prepuštanje. Iznova. U nedogled. Samo tako novi počeci mogu uspjeti. I vi u njima.

Ovih dana izgleda da je sve moguće, a najviše ono nevjerojatno. Bježimo po rubovima tijela, kao da imamo gdje otići. Kao da dodiri koje spuštate neće otkriti vaša htjenja. kao da umijete slagati, prevaliti preko sebe, sve što želite. Ne umijete. Ne znate. Niste dovoljno dobri u tome da se slažete. Da ćutite. Razderani u svoje krhotine više ne možete izdržati. Sve se osjeća.

Ono što tjednima gori u vama. Svaki vaš uzdah, trzaj, cijeli zrak oko vas dobija na težini. Činite potpuno lude stvari jer one su opravdane. I nema tu mnogo od bježanja. Neizvedivo je. Nešto vas snažno raspara na ivici ludila i drži. Vaša kosa, vaši nokti, vas dah, dio vaših ožiljaka i koža zastajkuje. Ne možete otići jer tako je dobro, znaš?… I nastavite gađati, ali… “Ako promašite Ljubav, zar išta i možete pogoditi?”

 

Astro Aisha