“Osjećam kako me preplavljuje.

Još uvijek sam rob ovim snovima.

Da li je ovo kraj svemu?

Ili samo novi način krvarenja?”

Zadnji puni Mjesec, koji nas je dočekao na Božić, bio je davne 1977. godine. I ovoga puta. Nimalo slučajno, Mjesec na 3. stupnju Raka uvlači se u pore naših sjećanja. Naša gnijezda su sigurna, da li jesu? Utočišta u kojima obitavamo spremna su za promjenu. Sakupili smo se u oaze svojih maštanja. Ponekad jednostavno ne umijemo biti.

Mjesec u Raku trebao bi biti golotinja. Dio duše koja nevino čeka svoje rođenje. Prvi otkucaji djeteta utrobi. Prva nošenja na rukama. Prvi zazivi roditelja. Miris tople uljuljkanosti. Smiraj dana. Kolijevke koje smo davno prevazišli. Naše prve emocije. Oslobođene od ega. Naša čista koža rasuta na toplini. A da li je baš tako? Možda.

Mjesec u Raku radi dobar aspekt sa Neptunom. Malo smo tu obojani i više nego bi trebalo. Zavedeni emocijama koje to možda i nisu. Ili jesu. Neupitljivo smo zbunjeni. Tragamo. Možda još uvijek zatvoreni u neke snove koji nisu dio realnosti.

Smjeli smo. Naivni. Spremni da posljednji ples duše izbacimo pred odar. Jer volimo. Zaštitnički. Ponekad gušimo i sami sebe. Jer postoji negdje neravnoteža. Negdje smo ostali uskraćeni za cijelu vječnost.

Savršene slike obitelji. Okićeni domovi. Najezda ljepote, ljubavi i darivanja. Ali nešto nas boli u svemu tome. Blic fotoaparata grabi sjećanja. No jesu li ona zaista takva? Kada utonemo u postelje od snova, da li zaista ležimo sklupčani uz ljubav?

Ili je čovjek do nas samo obaveza. Naš ritam života. Da li je čovjek sa kime imate dom i djecu, ono što volite? Previše je prevara koje fotoaparati nisu uspjeli zabilježiti.

Mjesec u Raku podsjeća na laži u kojima živimo. Poneki životi toliko su nestvarno savršeni da podsjećaju na zvuk smijeha djeteta sa reklama. Nestaju sa prvim emitiranjem. Jer istinski moramo priznati, koliko smo zapravo spremni dati?

Sunce u Jarcu drži nišan na duši. Ratujemo i borimo se. Nategnuti životi. Nategnuti osmijesi. Jer obaveza je danas biti dobar roditelj, suprug, žena. Naša slavlja više su odraz dužnosti. Tradicije. Najmanje poštovanja. Pa se sakrijemo. Sakupimo u sebe. Odradimo još jedan dio u godini. Svjesni ili nesvjesni da smo davno pogriješili.

U mnogočemu ovdje nema ljubavi. Ponajviše u nama. Obaveze, poslovi, tradicija, kultura, roditelji, društvo, oblikovalo nas je. Pa negdje u sebi šapućemo u bespuću sretnih prostora, gdje ćemo se umjeti preliti potpuno u nekome.

Naše sigurnosti to nisu. Naše kuće više su podrumi na kojima svjetla okićenih borova zapravo podsjećaju na posljednju uzbunu. Naši prekidači odavno su izgorjeli. A ipak živimo. Neke zablude, samo nama znane. Jer sve što nam je daleko, tajno i zabranjeno, sada nam je bliže i stvarnije. Pa bi da lutamo. Tražeći uporno neke sigurnosti.

Da me ne razumijete pogrešno, ljubavni trokuti nisu najgora stvar koja vam se dogodila. Oni vas samo podsjećaju da ste izašli iz zone sigurnosti. A jednom kad izađete iz te zone, najgora stvar koja vam se dogodila ste vi, sami sebi.

Da raskrstimo možda sa zabludama. Varanja nikad nisu potreba, niti nagon, niti nešto što spada pod normalno. Iako si učinite da sve izgleda baš tako.

Organizirano u tri slijeda. Kao one večere koje radite. Savršene, fine i ukusne. Varanja su samo znak da se niste kadri suočiti sa stvarnošću. Potpuno nepotreban i razoran alat, koji uvijek, do posljednjeg daha, raznese samo onoga tko ga koristi.

Ja ne vidjeh sreću u osmjesima tripolarnih ljudi. Samo mučenja. Jer ne postoje voljenja na dvije strane. Znam da je ružno i da vam razbija iluzije. Ali netko vam to mora reći. To su zablude.

I nije uzalud Pun mjesec u Raku ovdje kao potreba za sučeljavanjem. Želimo li slobodu ili lažne sigurnosti. Vapaj tijela ponekad ipak treba ispustiti. Što ćete izabrati, samo je na vama. Suočavanja ili iluzije, sasvim je svejedno. Bitno je ono što je u vama. Sa čime ustajete, umivate svoje lice, kroz kakve oči gledate odraz u ogledalu. Ako odlično podnosite vrištanja u sebi, samo tako nastavite.

Neke konce ne vuku lutke. I te lutke niste uvijek vi. Period pred nama pokazat će što je istinsko. Ono što se raspadne u narednim tjednima, samo je izumiralo u svojoj unutrašnjosti. Ono što vas ostavi i ode, ili što ostavite i odete, nikad niste ni imali. Napuštenost ne postoji. Napuštena mogu biti samo djeca. I ona u vama. Oni glasovi koje nikad niste poslušali.

I nemojte reći da živite za svoju djecu, pa ih trpate u svoje prepune rasporede. I nemojte misliti da je vaš partner nešto gori od onoga sa kojim se viđate. Nije stvar u njima. Stvar je u vama. Nikad se niste sastavili sa samima sobom. Zato, razvučeni na dvije strane, pokušavate egzistirati. Ali ne ide. Ili barem više neće ići.

Živite svoje strahove. Dovoljno dugo da ste zaboravili da su strahovi. I svoje duhove negdje ste sakrili u unutrašnjost svog ormara. Ne bojite se ni prekida, ni onoga što će biti sa vašom djecom, niti samoće. Bojite se sami sebe. A ti strahovi sada nadjačavaju svoje tonove, jer odluke su pred vratima.

Mnogi brakovi nikada se ne bi raspali da su ljudi bili spremni otrčati u zagrljaj svojih partnera, a ne u tuđi. Pitajte se koliko zaista komunicirate sa samim sobom. A onda se pitajte kako možete razgovarati sa partnerom, ako to ne umijete ni sa svojim “ja”. Neke stvari nisu uspjele, jer nikad niste ni pokušali.

I opet ponavljam. Ne shvatite krivo. Nije ovo uopće tekst o prevarama. Već o vama. U konačnici jedine prevarene osobe, bivate sami. Jer se niste usudili kad je trebalo, ili ostati ili otići. Snage za življenja u iluziji vam ni ne treba. Zamislite tijelo koje pluta na vodi. Pluta bez imalo truda. Možda tako i živite svoje živote. Konzistentno.

I sada Mjesec u Raku donosi mogućnosti za promjene. Možda zauvijek promijenite svoje živote. Možda naučite da su ljubav i sigurnost u vama. I traženja u drugima onoga čega u vama nema, uvijek su neuspješna traženja. Mijenjati zagrljaje, znači mijenjati sigurnosti koje nisu vaše.

Mnogi će napustiti ono što nije valjalo i mnogi će ostati živjeti u iluzijama. Mnogi će odseliti, kupiti nove domove. Mnogi će se odvojiti i spojiti. Mnogi će otići u neznane krajeve. Mnogi će se razbijati jedni o druge. Kao srušeni mostovi tražiti puteve. Mnogi će se pronaći.

I ako ovo čitate i ako se pronalazite u svakom retku, znajte da ovo nije tekst o vama i da nikome nisu bitne vaše prevare. Ne osjećajte sram, niti neugodu, niti promašenost života. Ako sasvim dobro živite sa svime ovime, onda ste uspjeli. Ako ne živite, znači da vam nikad nije ni trebalo.

Ovo nije tekst o vašim prevarama. One se ne tiču nikoga. To je vaš svijet. Njega dijelite kako hoćete. Ono što je u vama nemojte dijeliti. Ovo nije tekst o vama. Iako vam ego govori drugačije. Ovo nije kritika, niti osuda, nije niti savjet. Ovo je samo svijet koji ste ostavili ispred zatvorenih vrata.

I molim vas, nemojte “živjeti za svoju djecu”, jer već ste im mnogo štete nanijeli. Živite za sebe. Jedino tako možete biti slobodni.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)