Znaš one trenutke od kojih poželiš pobjeći, a izlaza nema? One dane kada više prestaješ akumulirati u sebe sve tuđe loše minute, raspade raspoloženja, čekanja, riječi, nervoze. One dane kada ti pukne šalica kave, kada iskočiš iz sebe.

Kada promjene dolaze naglo iako ih već odavno čekaš. Sa jedne strane nostalgija, sa druge strane potreba da se “iščupaš” od sebe, njih, njega. Od odnosa koji se vuku i koje vučeš. Od ljudi koje ne slušaš i koje ti se ne sluša. Od pravaca u kojima šetaš jednolično. Od monotonije koja te nagriza.

U trenutku si vatrena stihija koja bi poharala svijet, u drugom trenu bi se samo pravila mrtva. Promatraš nijemo to sudaranje svojih ličnosti. Rastrgana si. U pravcima. Smjerovima. Pričama. Odnosima. U vremenu. A dani su napeti.

Sa puno događanja. Pozivi. Poruke. Ljubavne drame. Zavođenja. Svađe. Titraji. I malo si diva, a malo si kamen. I od toliko ponuđenih opcija, ne znaš što bi. Pružiti stare prilike, dotaći se novih. Iskoristiti neiskorišteno ili sve zaobići.

Život se ovih dana čini kao lunapark. A ti si dijete izgubljeno u svemiru. U grču. U potrebi da se izraziš. Da iskočiš iz tog vlaka. Da odjekneš negdje. Sa nečime. Toliko snažno da se pamtiš.

Dok te nervoze izguruju iz dana, dok se iznenađenja množe, dok ti dinamika zaželi “dobro jutro”, možda je vrijeme da učiniš ono što ti se hoće. Ili neće. A ipak hoće. Jer nekad je sasvim u redu da se promijeniš tisuću puta u pet minuta. I ti. I sve oko tebe.

U redu je da se ne javiš na zvonjavu telefona. Tuđe zahtjeve. U redu je da ne slušaš priče koje si već čula. U redu je da zatvoriš vrata drami. Sukobima. I otvoriš se Sebi.

Venera kvadrirana od Urana stavlja nas u utrku života. Stresa. Uzbuđenja. Strasti. I koliko god poželjela pobjeći od toga, već si se naježila, zar ne?

 

Sanja Paraminski Aisha