“Da sam barem znala ono što sada znam. Da se barem mogu vratiti kroz vrijeme i poslušati svoj savjet, rekla bih joj: da progovori, da viče, da priča glasnije, da bude ponosnija. Rekla bih joj da je prelijepa, prekrasna, sve što ona ne vidi…” (Little Me)

Svijet je postao mjesto introvertiranih ljudi koji bi imali što za reći i ekstrovertiranih koji ponekad i previše govore. Kada bi riječi postale znakovi ispisani na koži, koliko bi ožiljaka nosili? Komunikacija u kojoj ne znamo komunicirati. Riječi koje stoje zapete u grlu. Neiskazane emocije koje nam se vraćaju.

Govorne blokade i grčevi koje ne možemo objasniti. Sve je to simbolika ovog Punog Mjeseca. To je strah da iskomuniciraš sebe. Preispitivanje odluka. Osjećaj samoće i ludila, sve u jednom. To je komunikacija koja je ovih dana “užarena” i teška i zamorna. To su čekanja na vlastita odobrenja, tuđe poruke i dopuštenja.

Poruke ne dolaze, ljudi ne slušaju, promet je blokiran. Nesreće se događaju. Baš sad se osjeća pritisak, napor, težina. Misli se ne mogu odvojiti od svoje opsesije, koja god ona bila. Vraćamo sebe u mrak. Depresija kuca po prozoru. Ostavljamo zatvorena vrata i poglede. Sumnje sa kojima se hrvamo kao da puštaju svoje korijenje.

Opterećujemo se oko ljudi koji se oko nas nikad ne bi opterećivali. U ogromnoj smo potrebi da ostavimo sve komunikacije koje nam ne čine dobro. Sva ubjeđivanja koja nikuda ne vode. I sve ljude koji ne žele shvatiti. Uzaludno je to. Trošiti sebe na tako “mali” komad neba.

Ako ovih dana imate osjećaj da nešto nije završeno, vjerojatno i nije. Možda u vama. Možda u nekom drugom, još tinjaju glasovi koji žele biti saslušani. Možda želite da se čuje sve ono što nikada niste izrekli. Možda trauma na traumi samo “čeka” da se konačno otpusti.

Možda zapravo svi problemi sa kojima se sada susrećete u odnosu sa drugim ljudima, datiraju iz davnina. Da li baš trebate biti sudionik svake rasprave? I ne trebate. Jer neki su ljudi “obezglavljeni” i uvijek će takvi biti. Ne trošite energije na ono što se nikad neće promijeniti…

Mjesec u Blizancima vraća nas na početak. U mladost. U djetinjstvo. U kožu sve one djece koja smo nekad bili. Ponekad je potrebno baš to, da bismo prodisali. Da bismo shvatili gdje su nastala naša ograničenja i gdje su nam uskraćene mogućnosti.

I zato je ovo prilika da ispričamo sebe. Sve ono nevidljivo oko nas. Da izreknemo, šapnemo ili vrištimo. Nebitno je. Sve te godine, sva ta čekanja, sve te strahove koji još stoje zakačeni u nama. I da se oslobodimo. Ne samo sebe, nego i svako dijete koje danas proživljava to.

Recite sebi, njemu, njima, njoj: “Moraš progovoriti, moraš vikati, moraš znati da baš ovdje i sada možeš biti prekrasna, prelijepa, sve što želiš… Malena Ja”

 

Sanja Paraminski Aisha