U tebi se otkinuo svaki “komadić” onog puta kada si poželjela da je ljubav vječno utisnuta u tebi. Samo tvoja. I ničija. Kada si odnosu odlučila staviti okove umjesto oslobođenja.

Zapravo, istina je, da nikad nisi ni mogla. Ljubav nije slamka spasa, a ti si se držala nje kao da je posljednje. Ljubav nije grčevito držanje za nekoga ili nešto. Nije ni borba u kojoj suparnika nemaš, a misliš da je tu.

Ljubav nisu “bojna polja” na kojima ti izgubiš sebe i izlaziš kao pobjednik. Ljubav je kad si cijela. I kad je on ono što jedino i može biti – slobodan i svoj.

Ni jedna drama neće nikoga vratiti. Ni jedna ucjena neće nikoga zadržati. Nikakve suze neće izazvati sažaljenje. Ljubavi koje to nisu negdje će zadrhtati duboko u tebi i zaboljeti. I morati ćeš ih pustiti da idu…

Znam da te ovo što ćeš sada čuti može zaboljeti, ali: ljubav nisu vrtnje u krug. Prazni hodnici u kojima odjekuju samo tvoji glasovi. Ljubav nisu lanci, zabrane, okovi. Trouglovi. Prevare. Neiskrenosti.

Ljubav nije kontrola. Papiri. Statusi. Ljubav je ono što si sposoban pružiti drugome. I možda je pravo vrijeme da se zapitaš što to pružaš i što ti netko drugi može pružiti?

Neki ovih dana očekuju ljubav. Neki se grčevito drže za nju. Neki se bore misleći da je to njihov “rat”. Neki su krenuli u osvajanja bez da su prvo osvojili sebe.

I onda se pitamo kako se to baš sada raspadaju naši “svemiri”? I zašto sve puca. I zašto stojimo na tlu koje podrhtava. I zašto gubimo svoje stabilnosti. A pitanje je: da li smo se zaista ikada i imali?

Jer znaš šta? Ne moraš ni otići. Ni ostaviti. Ni zaboraviti. Ne moraš se ni rastati ni sastati. Ne moraš se ni pomiriti ni izboriti. Ne moraš ovih dana, kao što ti kažu, prekinuti sve što te više ne ispunjava. Napustiti sve što te ionako napustilo. Ne moraš ni ustati ni odustati.

Ne moraš baš ništa… ali molim te jedno: Pusti više tu “svoju” ljubav da ušeta slobodno u tvoj život. Nemoj je više ničime maltretirati. Moraš naučiti pustiti ljubav da se dogodi…

 

Sanja Paraminski Aisha