Arhetipski gledano:
Korito je muški princip, tj. smjer, odluka, zaštita, struktura, fokus.
Rijeka je ženski princip, tj. osjećaj, povezanost, prijemčivost, život.
Nijedno nije važnije. Međutim, ako “rijeka” pokuša postati “korito”, neumitno gubi svoju prirodu. I upravo to se danas događa mnogim ženama.

Žena koja je rano naučila da mora “biti jaka”, često je postala struktura i stup. Možda je otac bio slab, odsutan ili emocionalno nedostupan. Možda je majka bila preopterećena ili dominantna. Možda je morala rano odrasti.

I onda je postala “korito”.
Organizira. Planira. Rješava. Drži sve pod kontrolom.
Izvana izgleda stabilno. I funkcionira.
Ali iznutra, voda miruje i postepeno se suši.

Takva žena više ne pita:
“Što osjećam?”
Ona pita:
“Što još treba napraviti?”

Primjer:

Petra je uspješna, sposobna, odgovorna. Ona vodi kućni budžet, plaća račune, planira godišnji, zna kada ističe registracija auta, ima kontakte svih servisera, organizira rođendane, ide na roditeljske sastanke, inicira razgovore o problemima.
Njezin partner je dobar čovjek. Radi, prisutan je. Ali ne razmišlja unaprijed kao ona. Ne vidi tri koraka ispred potencijalno problematičnih situacija, nije proaktivan.

I što Petra radi? Ona preuzima kormilo:
– Kad treba odlučiti gdje će na odmor, ona istražuje i rezervira. Iako je to još jedna dodatna stavka na dnevnoj “to do” listi.
– Kad osjeti udaljenost, ona započinje razgovor. Iako je iscrpljena od napornog dana.
– Kad osjeti manjak intimnosti, ona inicira bliskost. Iako ženin libido drastično pada, obrnuto proporcionalan s količinom njenog umora.
– Kad financije zapnu, ona predlaže plan. Iako jednom rukom hrani dijete.

U jednom trenutku počinje osjećati ogorčenost. “Zašto ja sve moram?” “Zašto nemam uz sebe muškarca koji vodi?” Ali istina je bolna. Petra je “rijeka” koja je odlučila biti “korito”.

I što se tada događa?
– Što više ona preuzima strukturu, to se on više opušta.
– Što je ona kontroliranija, to je on pasivniji.
Kad je “korito” već izgrađeno, “voda” nema potrebu oblikovati ga. I tada ona kaže: “Osjećam se sama u vezi.” A zapravo, nije izišla iz strukture “korita” da bi bila “rijeka”.

Gdje je zamka? Zamka je u strahu.
“Ako ne držim sve pod kontrolom, hoće li se sve raspasti? Hoću li izgubiti sve što sam stvarala? Ako ne vodim, hoću li biti napuštena? Ako omekšam, hoću li biti iskorištena?”

To su duboka i teška pitanja. Žena koja stalno “nosi smjer” često vjeruje da je njezina vrijednost u izvršnoj funkciji. Da je voljena jer je sposobna. Jer rješava. Jer izdrži. Međutim, “rijeka” nije vrijedna zato što drži oblik, nego zato što donosi život.

Što znači vratiti se “u rijeku”?
– Ne znači postati pasivna.
– Ne znači odustati od ambicija.
– Ne znači postati “manja ili gluplja”.
– Ne znači “ostajati doma i kuhati, čistiti, spremati”, jer to realno trebaju znati i raditi svi, bez obzira na spol.

Znači:
– Ne reagirati impulzivno i “na prvu”.
– Dopustiti partneru da odluči (i pogriješi).
– Ne popravljati svaku situaciju.
– Ne spašavati. Ne rješavati partnerove emocionalne drame.
– Izdržati nelagodu kad stvari nisu savršeno organizirane ili napravljene.

To je duboko izazovno. Jer kada “rijeka” prestane biti “korito”, neko vrijeme prirodno nastane kaos. Ali upravo tada partner dobiva priliku da preuzme strukturu. Ako to želi.
A ako ne želi, tada barem postaje jasno da problem nije u njezinoj “ženstvenosti”, nego u realnoj dinamici odnosa. Ako on to ne želi, tada se iskristalizira gdje je istina.

Žene koje su predugo bile “korito” često dolaze iscrpljene. Umorne su od odgovornosti. Umorne od toga da su “stup”. Umorne od toga da nikada nemaju gdje odložiti svoju težinu. Znam, prošla sam sve to…

I kad ih pitam:
“Možeš li si dopustiti da danas sve pustiš?”, u očima se pojavi strah. Prepoznajem ga nepogrešivo, jer smo se suočili nas dvoje puno više puta negoli mi je bilo ugodno.

Kada “držanje” postane identitet, brutalno iskreno si priznaj kako vidiš samu sebe. Tu kreće put oporavka. Iako možda misliš da nisi pala u ovu zamku, duboko iskreni odgovori na ova pitanja te možda i iznenade:

Kada sam počela vjerovati da moram držati sve, da od mene ovisi i uspjeh i obitelj?

Tko sam ja ako nisam “stup i korito”? Tko sam bez “izvršnih funkcija”?

Što bi se dogodilo kada bih bila voljena i bez apsolutno ikakve uloge?

Istina koju je teško priznati pogađa najdublje dijelove tvog bića, međutim, ipak je oslobađajuća i osvještavajuća. Identitet “korita” koji si preuzela često je nastao iz preživljavanja, iz rane, iz potrebe da budeš sigurna.

Međutim, danas možda više ne moraš preživljavati. Možda je vrijeme da naučiš teći, ne da postaneš slabija, nego da postaneš cjelovitija. Dok si samo “korito”, nema toka. A bez toka nema radosti. Nema senzualnosti. Nema mekoće. Nema duboke povezanosti.

Zrela žena u sebi ima i rijeku i korito. Zna usmjeriti, međutim, zna i primiti. Zna odlučiti, međutim, zna i čekati. Zna voditi, međutim, zna i biti vođena. Zna biti snažna i nježna. To nije slabost, nego povratak svojoj istinskoj prirodi. “Rijeka” ne mora dokazivati svoju silu. Dovoljno je da teče.

Žaklina Družeta