Možete pobjeći od svega, ali samo ćete se izgubiti. Možete okrenuti novi list u životu, ali stare ne možete izbrisati. Možete se uvjeravati da vam je dobro, ali koža pamti sve: i ti si nečiji otisak ostavljen kao rana i nasljeđe drugome…

Pomrčina Sunca dočekala nas je na 19. stupnjeva Ovna. Utjecaje pomrčine vidjet ćete najbolje kroz mjesec dana do šest mjeseci. Aktivni će biti svi koji imaju neke planete ili vrhove polja oko 19. stupnja Ovna, Vage, Raka i Jarca.

I znam da znaš, te priče kojima te danas “bombardiraju”, u kojima trebaš biti SAMOstalan, SAMOdostatan, SAMOsvjestan, SAMOzaposlen, SAMOzadovoljan, SAMOzatajan, SAMOsvojan… I sve nešto što počinje sa SAMO. Sve nešto gdje moraš jačati svoj identitet, čitati self help knjige pomoći, meditirati, mantrati, uzdizati svoje energije, raditi na svojim čakrama, čistiti svoje karmičke dugove.

Priče u kojima moraš biti sam sebi dostatan. Dostojan tišine planinskih lanaca. Energetskih protoka. Usavršen u vještinama koje te unapređuju. Moraš biti dovoljan sam sebi. Naučiti kako funkcionirati bez drugih. Dizati svoju energiju, svijest, balanse. isticati se iz mase. Iskoračiti iz zajednice.

Ali što ako je sve to propagiranje takvih učenja pogrešno? Što ako smo “bombardirani” tim idejama koje nas još više razdvajaju? Što ako ne znamo koliko je tanka granica između samostalnosti i samodopadnosti? Što ako te takva vrsta “nezavisnosti” odvoji od pripadanja zajednici? Sve moraš sam. Sve možeš sam. Sve trebaš sam. Ne trebaju ti drugi. Ne treba ti nitko. Nisu li te parole kojima se razbacuje modernizam, zapravo opasne?

Da li je biti “nezavisan” postao trend čije pravo značenje uopće nismo ni dotakli? Da, u redu je da imaš svoj karakter, svoje ambicije, svoje ciljeve, svoju karijeru, svoj novac, svoj put i svoja pravila. U redu je da ne ovisiš o nikome. Da ne koristiš ljude.

ALI, da li je u redu da sve više žena izjavljuje kako im muškarci ne trebaju? Kako su same sebi dovoljne? Ili obratno? Da li je u redu da gledamo samo “nezavisni” do te mjere da se razdvajamo? Udaljavamo? Da zaboravljamo značenja riječi: obitelj, dom, prijatelji, društvo, zajednica? Da živimo kao da nam nitko ne treba i kao da mi ne trebamo nikome? Da smo odvojivo toliko da ne reagiramo na tuđe nesreće, patnje, potrebe?

Da, rođeni smo sami i umiremo sami, ali nismo se sami odgojili. Nismo sami odrastali. Nismo bilo samostalni od rođenja, netko ili nešto nas je učinio takvima. Nekome su to roditelji, nekome prijatelji, rođaci, društvo. Čak i da sve možemo sami, nismo dizajnirani da budemo sami. Trebamo jedni drugima. Kao oslonac. Kao potpora. Kao emocija. Kao dodir. Kao suosjećanje.

Nije “nezavisnost” biti odvojiv od drugih. A čini se da sve više idemo u tom pravcu. Stalna propagiranja nekih “učenja” o tome da moramo sve sami, dovesti će nas do toga da ćemo na kraju morati sve sami. A ne možemo. Niti ne moramo. To je cilj koji nam je nametnut. Ono što moramo je naučiti funkcionirati u zajednici.

Kako da naš identitet ne “uguši” neki tuđi identitet. Kako da postignemo veću bliskost, bez parazitskih simbioza. Kako da budemo korisni i sebi i drugima. Jer, u konačnici, ljudi smo… I nismo sami sebi dovoljni, barem ne u onom obliku u kojem to zamišljamo ili izgovaramo: ja sve mogu sama, ja sam sebi dovoljna, meni ne treba nitko i slično.

Zamislite da ujutro ne možete ustati na noge, da se ne možete probuditi nakon pada, da ne možete izaći iz emocionalne krize, da se ne možete nositi sa traumama? Koga biste pozvali? I da li biste imali koga pozvati? Tada ćete shvatiti da “nezavisnost” kojoj vas “uče”, nije način na koji ćete preživjeti. Mislite o tom.

 

Sanja Paraminski Aisha