Nemam rođene, ni braću ni sestre, ali imam karmičku sestru. Obje vjerujemo u to. Velikoj većini vas koji ćete čitati ovaj tekst, moje riječi će zvučati sebično: “Ne patim što sam sama i nikada nisam, jer u ženi o kojoj ću pisati našla sam i više od sestre”.

Do raspada bivše države, živjela sam kao klasična razmažena jedinica. No, tim nesretnim događanjima, djevojci od 16 i pol godina preko noći se okrenuo život. Prizemljila sam se, a i naglo odrasla. Preseljenjem u daleki meni nepoznati grad, našla sam se među nepoznatim ljudima. I tu je trebalo živjeti.

Tu sam jednog siječanjskog jutra 1994. godine upoznala drugu polovinu mene. Bila je godinu dana starija, ali razmišljanje i pogledi na život bili su identični mojima. Eksplozivna narav, maniri, gestikulacija rukama kada pričamo, a i strast za putovanjima. Danas, kada se sjećamo tih dana, govorimo u šali da je to bila naša životna škola. Ona mi je ublažila tugu za rodnim krajem, za bakom i djedom koji su ostali u mojoj domovini.

Nama dvjema nisu trebali tjedni i mjeseci da se upoznamo, mi smo se odmah povezale. I sigurna sam da smo postojale zajedno u nekom od naših prošlih života. Jer ovoliko toga što nas povezuje, ne mogu biti nešto tek tako, puke slučajnosti.

Mi se međusobno i zovemo “sejo”, a ne imenima. A kada bih usporedila ovu sestrinsku ljubav s nekima ljudima koji su mi u krvnom srodstvu, a ne cijene se i ne poštuju, ovo između seje i mene je nešto i sveto i uzvišeno.

Pred odlazak na jedno ljetovanje, ona se nije bunila na moju ideju da samo zatvorenih očiju stavimo prst na kartu Crne Gore, i kuda prst pokaže, tu ćemo i ljetovati. Mi smo to i ostvarile, i tako svaki put. Iako je iza nas dosta i uspona i padova, sada imamo i djecu odraslu.

Ona ima divnog muža od kojega imam poštovanje kakvo nemam ni od familije koja mi je drugo koljeno. Jako sam ponosna na njih dvoje. No, u današnje vrijeme kada su ljudi jedni drugima trn u oku ukoliko su uspješni, seji se nešto dogodilo.

Dvije osobe kojima je tada bila šefica, uhvatila je u nekom ružnom pokušaju te su sasule hrpu uvreda na nju. No uz njenu narav, koji ne odgovara pojmu “stisni se i šuti”, počele su padati uvrede s obje strane. Te dvije žene se nisu se dvoumile te su podigle tužbu, a u njoj su prešutjele rečene uvrede s njihove strane. Uz sve to tražile su novčanu odštetu.

Seja me je nazvala da vidim što će na to sve reći karte, kakav će biti ishod suda. Iako ne volim čuti cijelu priču, pa tek onda ići gledati Lenormand karte, u ovom slučaju sam sve već znala unaprijed. Jednostavno zato jer nas dvije tako funkcioniramo, iako smo daleko.

Otvorila sam karte, mada sam već znala isto kao i ona da su krive obje strane, i da će ishod biti da nitko nikome nije dužan ništa osim isprike. Tada sam gledala i ne vjerovala u to što vidim, vidjela sam – njenog advokata koji je maher u svojem poslu, gomila laži baš od ove dvije gospođe i sudsko rješenje u korist moje seje.

Ispričala sam joj to sam vidjela i nismo u prvi mah vjerovale ni ona ni ja da će tako biti kako su karte pokazale. Da ne govorim, kakav li je samo na leđa dobila teret samim tim što je sjela na optuženičku klupu.

No nasreću, ispalo je da su se dvije gospođe, koje su je tužile, zaplele u svojim vlastitim lažima, dakle zna se kome je bio pozitivan ishod suđenja. Pošto sam se svom hobiju s kartama posvetila cijela, iz duše, zato sam i to jutro kada je bilo zakazano ročište, sjedila i sa strepnjom čekala da mi netko javi, kako je suđenje prošlo.

Nakon nekih 45 minuta, nazvala me moja borbena optužena. “Sejo, bila si u pravu, zapetljaše se u lažima, uzmucale, nije se znalo koja što laže. Oslobođena sam!” Odahnula sam tada, sretna radi nje, jer točno znam kako joj je bilo.

Opet smo jedna drugoj priznale da nismo vjerovale ono što su moje Lenormand karte pokazale. Samo sada smo se smijale, jer je vodila šale sama na svoj račun o tome kako se tog jutra osjećala kad je ulazila u zgradu suda. Sada kad je to prošlo, mogle smo do narednog dana voditi šale na račun onog što je do prije sat vremena pritiskalo i mene isto koliko i nju.

Pod istim smo nebom, dijeli nas 400 kilometara, no to nama ne smeta. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i ti kilometri su manje bitni. Jest da nismo fizički blizu, ali to ne osjećamo, jer mislima smo jedna uz drugu kad god treba.

Iako mogu vidjeti neka događanja uz pomoć karata, i meni treba savjet ljudski i iskren, što mi može samo ona dati. I sigurna sam da mi jedne sekunde svih ovih godina nije mislila loše. Dokazano mi je to nebrojeno puta. Hvala karmi što me u tužnom razdoblju mog života spojila s tom velikom ženom, mojom sejom.

 

Slavenka Polojac