Plašimo li se slobode ili nam je ona dana? Igramo li na siguran rizik od gubitka? Da li smo dali prevlast tehnologiji ispred ljudskosti? Da li nam dodir i bliskost može zamijeniti virtualna stvarnost? Da li su izumi kojima težimo tu da nam olakšaju živote ili nas samo još više podijele? Imamo li i više prava, slobode, resursa, mogućnosti nego li ljudi prije 225 godina, a i dalje ne vidimo smisao u tome?

Jesmo li toliko postali grabežljivi kao društvo, da ćemo sami sebe okovati u lance i otuđiti? Jer sve je to divno i krasno. Roboti. Umjetna inteligencija. Novi načini izražavanja. Modernističko doba koje dobiva primat. Tehnologija koja obećava spašavanje života. Revolucionarne ideje koje će promijeniti svijet koji znamo. A pravo je pitanje: da li pamtimo išta?

Da li možemo generacijama pred nama prenijeti barem dio tradicije? Da li možemo spasiti sebe od te silne potrebe svijeta da nas spasi? Hoće li revolucija tehnologije robovati nama ili mi njoj? Da li će nas virtualna stvarnost raskomadati na komade i ubaciti u jedan sasvim novi vrtlog života? Dehumanizirati na način na koji to već odavno čini.

Jer, znate, sa Plutonom u Vodenjaku ovo bi trebalo biti revolucionarno doba. Doba nove tehnologije. Izuma. Radikalnih promjena svijesti. Doba robotike, slobode, individualnosti i specifičnih figura. Promjena temelja, valuta, monetarnog sustava, pa i doba veće političke slobode.

Na cijeni će biti čudaci, revolucionari, individualci, autentični likovi, ali i svi oni sa poremećajem svijesti. I pitanje je što ćemo u svemu tome odabrati. Kako ćemo se ponašati.  Kako ćemo i da li ćemo uspjeti ostati normalni ljudi, normalni susjedi, normalni ljubavnici, normalni očevi i majke.

Hoće li nas preuzeti virtualne stvarnosti toliko koliko su nas preuzeli već virtualni životi? Hoćemo li sve svoje revolucije voditi kao i do sada, iz fotelje. Udobno smješteni u sigurnoj zoni tipkajući po internetu. Hoćemo li znati pokucati na tuđa vrata, pružiti ruku pomoći ili spasa bez očekivanja da to odradi netko drugi?

Jer Pluton u Vodenjaku ima i svoju tamnu i svijetlu stranu. On traži da ojača altruizam, humanizam, čovječanstvo. Da se ljudi ponovo nauče okupljati, osnivati svoje zajednice. Da se život temelji na pomoći koju dajemo jedni drugima. A pitanje je – jesmo li zaista za to spremni?

Ili ćemo se uljuljkati u svoje imaginarne svjetove. Maziti mobitele umjesto djece. Pričati sa Alexom umjesto sa partnerom. Izražavati se koristeći umjetnu inteligenciju umjesto da nešto smislimo sami. Hoćemo li voditi ljubav ili se “rješavati” preko virtualnih dodira. Hoće li “touch screen” zamijeniti dodir, a naš otisak prsta neki čip. Hoćemo li letjeti u svemir, odbacujući onaj svemir u nama. Hoćemo li biti bliži sa nekim galaktičkim svemirom, nego sa susjedom. Hoćemo li izbrisati granice u svijetu, ali postaviti one nove u nama?

Jer koliko bismo trebali drhtati od uzbuđenja pred ovih narednih 20 godina, toliko bismo trebali drhtati i od straha. Zašto? Jer nismo ni na korak od tehnološke revolucije koja će se dogoditi, a već smo zastranili u nama. U mnogo čemu. Svijet u kojem živimo već je postigao da se društveno raspadnemo, a hoćemo li se raspasti još i više? Samo je na nama.

Jer svatko od nas, bez obzira gdje se rodio, u kakvim uvjetima se rodio, tko su mu roditelji, kojem dijelu svijeta pripada, baš svatko od nas ima najveću slobodu, koju tako rijetko koristimo – Izbor da budemo Čovjek. Hoćemo li to konačno početi koristiti?

Pluton nikada nije nosioc nekih vanjskih, površnih događaja. On je uvijek ona promjena koja se događa kroz vrijeme. I iako ga mnogi “optužuju” za svoje gubitke, smrti, preseljenja, udaje i razvode, Pluton to u tranzitu gotovo nikad ne donosi. To donose druge planete.