Koliko puta tokom dana udahnemo i koliko puta izdahnemo, nisam brojala, ne znam, a nije niti bitno. Iako bi se lako u enciklopedijama moglo doći do toga broja, nije li tako? Trenutno ne razmišljam o znanstvenim dokazima i objašnjenjima toga.

Nego, nešto drugo na što mislim, čini mi se važno – koliko smo samo puta udahnuli s oduševljenjem i očaranjem prema nečemu što smo vidjeli, čuli ili osjetili, i to s takvim oduševljenjem da smo udahnuli i zadržali dah, zaboravivši izdahnuti?

Ima li još stvari, situacija i ljudi koji nam znaju i mogu oduzeti dah “na prvu”? I koji, samim time, nisu podložni našem procjenjivanju, prosuđivanju i ocjenjivanju. Isto tako, ima li još ljudi koji se znaju oduševiti, koji se znaju djetinje razveseliti, pa i najmanjoj sitnici, bez tog istog prosuđivanja?

Zašto me to uopće zanima? Zato jer se oduševljenjem i radosti (ako odmaknemo naš ego koji bi stalno prosuđivao, ocjenjivao i klasificirao) na praktičan način dolazi do širenja pozitivnih stavova, do otvaranja srca i širenja lepeze pozitivne energije oko nas.

A to je jako važno. Kažemo da želimo bolji svijet, bolji život, bolje ljude, bolje odnose, bolje poslove… A gledamo da vidimo samo ono što nije dobro, tražimo da nađemo samo ono što je loše. A to ne valja, dragi moji. Ne valja, nikako. Pročitala sam negdje da ne trebamo svijet podsjećati koliko je loš, već ga trebamo podsjećati koliko je dobar. To je poanta. Micanje fokusa sa lošega na dobro.

Oduševimo se ujutro lijepom danu, ma kakav on zaista bio. Jer tko kaže da kiša, recimo, nije lijepa? Jedino onaj tko nije naučio u njoj vidjeti ljepotu. Oduševimo se daru još jednog dana koji nam je dan, još jednoj prilici da nešto napravimo i postignemo, da vidimo voljene ili zagrlimo prijatelja. Jednom je više nećemo dobiti.

Razveselimo se, ali onako djetinje, ukućanima, mužu, ženi, djetetu… Tu su, pored nas, budimo veseli zbog toga. Ne gledajmo na neke izazove koje s njima imamo (ako ih imamo), gledajmo na njih kao na dar, što i jesu. Naučimo se primijetiti ljepotu koja je oko nas. Nema je? Ima. Niste dobro pogledali. Oduševite se lijepim cvijetom, predivan je! Zastanite kod starog drveta, moćno je! Uočite mrava, puža, pauka, pticu, savršeni su!

Mi ne razumijemo niti sami sebe, niti druge ljude oko nas, niti prirodu koja nam je dana za suživot. Kako to znam? Znam, jer da zaista razumijemo, da to istinski iz srca osjećamo, ne bismo se mogli prestati oduševljavati i radovati se, ne bi nam moglo prestati oduzimati dah to savršenstvo kojem imamo priliku i čast svjedočiti. Jer oduševiti se znači naučiti s ushićenjem i udivljenjem u svemu pronaći i vidjeti dušu, bit, suštinu. Svega što jest.

 

Žaklina Ivana