Hm. Mene to asocira na sladoled. Ali sladoled u zimu. Danas ili sutra. Prva sam protivnik postavljanja hrane na net u kasne sate. Štaviše, potajno “mrzim” sve te ljude koji stalno kače čokoladu noću.

Ili neke torte, pa kapućino (odakle mi aparat za kapućino u kući, u dva noću?). I tako, to me nekad izjeda, ali izdržim stoički. Nego, sladoled u zimu jedu oni isti koji piju čaj na 40 stepeni. Volim i ja to.

A volim i ove ljude sa ovim Mesecom u Vodoliji. Nekako su čudni, imaju svoj svet, kao da žive u palati i kad ne žive u istoj.

Nikad ne može čovek da bude siguran da im je potpuno blizak, da im je izistinski stalo, da su stvarno povređeni ili tužni.

Ne. Oni imaju stakleni zid oko sebe i samo gledaju. Kritikuju. Ali više sebi u bradu, jer znaju da se teško na druge može uticati da bi se promenili.

Ne, oni ne gledaju sa visine, nego traže nešto da ostanu u svom svetu ili da se nađu negde u ovom našem, da nađu kutak za sebe. Nisu oni sanjari, nego idealisti. Imaju milion ideja, ali su pod stresom u svetu koji im ne nudi ponekad previše opcija.

Ponekad ne mogu imati sve karte da bi igrali kako treba. Ali moraju da se snađu. Svi ih pritiskaju. Porodica naročito. Vreme prolazi, a oni opet vide daleku budućnost. Želju.

Zvezda padalica pada svake noći pred njihovim očima i zamišljaju želju. Treba im neko da ih probudi iz sveta ideja, da im pomogne da se održe na zemlji, ako je to ikako moguće.

Uznemirene duše koje traže mir. Prijateljstvo. Partnera i prijatelja u jednom. Sladoled u zimu. Kapućino u dva noću. Indijski čaj u julu. Posao bez radnog vremena. Svet bez ograničenja i pravila.

 

Jovana Vilimonović