Pobjegli bismo? Istrčali sebe kao što nikad nismo? Preskočili baru nakupljenih emocija? Odvrtili sebe kao posljednji bluz? Jer navikli smo na dokaze. Poslagane. Potvrde ljubavi. Nismo navikli na sitnice, samo se lažemo. Navikli smo se na nizove sitnica. Još ovo, ono, još ovako i onako.

Navikli smo se na potvrde. Na vrijeme koje brojimo. Dopustit ćemo si nešto, samo ako niz mogućnosti dovede do toga. Vjerovati ćemo da nas vole, samo ako vrijeme dokaže. Jedan čin ne čini dramu, mora ih biti sto, kažemo sebi, ali baš zbog tog jednog ponekad dramimo. Mi smo ljudi koji se prave da vjeruju u sebe, ljubav, uspjehe, bogove, budućnost, ali mi samo vjerujemo u nizove. Naslagane. Poredane. Dokazane.

Ne vjerujemo u trenutak. Vjerujemo da nas netko voli ako nam poklanja vrijeme, ulaže u odnos, ako nas ne vara, ako nas voli, čuva, ako nam povlađuje. Vjerujemo u ljubav ako je zaokružimo vezom. Ako na nju dodamo prsten. Kuće. Stanove. Okućnice. Vjerujemo u sretne parove i nadodajemo im djecu. Slavlja, rođendane. Mi ne vjerujemo u ljubav. Vjerujemo u napretke.

Ako vas voli oženit će vas, jer logično, ako to ne učini, ne voli vas. Volite ga, ako mu rodite djecu, jer ako ne rodite, logično, ne volite. Mi ne vjerujemo u naše priče nego u tuđe poretke. Roditelje, susjede, prijatelje i njihove brakove. Jer, odnosi vrijede samo ako su isti kao i kod drugih, zar ne?

Mi idemo na poslove u kojima ne vjerujemo u ono što radimo sve dok ne dobijemo za to priznanja. Mislimo da smo zdravi, ako nam to drugi kažu. Ne pokazujemo bliskost, ako nam je drugi ne pokažu. Čitamo o zakonima privlačnosti i žarko želimo da je svijet refleksija nas, dok ne radimo ništa. I uporno mislimo da radimo sve. Mi živimo živote u kojima ni ne živimo.

Mi čekamo uporno i konstantno na nešto, na nekoga, na nas. Čekamo dokaze, napretke, odobravanja. U svemu. U svakome. Pa i u sebi. I uporno se ovih dana trudimo iz petnih žila vratiti u taj naš poredak. Hrlimo vraćanju u te naše užurbane linijske živote. U naše i tuđe vlastite programe. Jer, tako to mora biti.

U vremenu za koje volimo reći da je duhovno doba, mi nikad više nismo bili prazni. Raspadnuti kao društvo. Otkinuti kao ljudi. Nikad nismo u ljubavi bili veći stranci nego danas. Naučili smo kako čitati knjige o duhovnosti, ali ne i kako čitati ljude. Sebe. Potrebe. Naučili smo pričati o ljubavi, držati seminare, pohađati ih, a nikad je manje nismo osjećali.

Pravimo se da nas vesele sitnice, a zapravo nas iritiraju. Jer čekamo nešto veće. Bolje. Smislenije. To nešto što ni ne postoji. Taj dokaz za sve. I to nam je postalo normalno. Najnormalnije. U svijetu u kojem tako gladno i željno iščekujemo tehnologiju i robote, ni ne shvaćamo, postali smo ono što čekamo. I danas je vrijeme da razmislite o tome. Da osjećate. Da govorite. Da živite. Bez očekivanja. I sa malo više sebe.

 

Sanja Paraminski Aisha