“Ako otkinem od tebe sve ono što mogu imati, bojim se da od tebe ne ostaje ništa”

Mlad Mjesec dočekuje nas na 23. stupnju znaka Jarca. Naš počinak kože dobiva novu dimenziju. Krećemo stazama potpunih htjenja. Odlučujemo se na izbore koji nam trebaju. Sortiramo ožiljke pod svojim prstima. Potpuno smo realni. Moramo takvi biti. Možda i skrhani od bola. Možda i ogoljeni. Možda i premoreni. Uporni. Sigurni. Neslomljivi.

Jer ono što sada učinimo, učinit će nas u nekoj budućnosti. Ono što sada ne riješimo, riješit će nas. Kao u igri šaha, prednost je naša. Svaka takva igra zahtjeva strpljenje. Logičko prosuđivanje i prostu matematiku. Ne, ne želim vam reći da vaši putevi vode do pobjede ili poraza, ali vode do nekog cilja. Samo vama jasnog i samo vama znanog.

Emocije, kao pothlađene na vjetru moraju dobiti svoje utočište. Morate izgraditi zidove i srušiti one iste. Morate naučiti izolirati svoje svjetove od tuđih svjetova. Zaštiti ti se. Pronaći način da dodate bol bolu. Realnost nas prati. Dugo očekivana rješenja pristižu. Karma nas pečati. Vraća nam oduzeto, daje nam sve ono što nam nije dato. Ponekad nas i zakida. Uzima. Ganja. Drži. Tako nesputane u svom vrtlogu vremena. Ovisno o onome što smo joj uspjeli dati.

Tradicija jača. Nikad radikalnije mase izlaze na površinu. Svijet koji gledamo sa prvim buđenjem, svijet je koji smo izgradili. Nestašica i bijeda, odraz je nas samih. Svijet koji ostavljamo iza sebe svijet je koji čeka tisuće naših pokoljenja. Grizemo zubima realnost, žvačemo večernje vijesti, drhtimo od zime koja je u nama.

Ponekad tako zvijezde obiđu jedan krug da nas podsjete kakve su nam misli, takve su nam misli i da stvarnost kreiramo svojim ponašanjem. Misli sada poklanjamo konkretizaciji. Vizualizacije nisu potrebne. Dovoljno bi bilo da samo otvorite oči. Svijet koji se raspada ili gradi, svijet je u vama. Ne treba ga zamišljati. Niste si toliko daleko. Možda ste i preblizu. Svakako u sebi. Svakako u vama.

Udružen sa Mjesecom i Suncem ovdje je i Pluton. Testiramo svoje moći, svoje snage, svoje fenikse. Koliko ustrajemo, toliko dobivamo. I u svemu tome treba paziti čime postižemo svoja buđenja. Neki se kotrljaju preko sebe, neki preko postelje, a neki preko tuđih obraza. I ne treba očekivati da tako zavaljeni u ušuškane snove lažne realnosti, budemo probuđeni.

Naše su oči sklopljene. Gledaju duboko u nas. Po prvi puta, možda nam ne treba ogledalo. Potpuni mrak na našim ulicama. Potpuni trnci samoće. Tišina koja gromoglasno para neka naša neba. Možemo si dopustiti ta lutanja, ako se poznajemo. Ako se usudimo upoznavati. Ako popričamo sa tim bićem koje u sebe upija sve naše strahove, dileme, blokade i jecaje. Što nas to priječi da vlastitog Sebe?

Saturn kao dispozitor mladog Mjeseca korača poprilično samouvjereno stazama Vodenjaka. Puštamo svoju slobodu da se izvijori u našoj kosi. Udišemo dah nekim novim plućima. Sve što sada uspijemo riješiti, riješili smo zauvijek. Jer da bi trčali nekim boljim stazama i da bismo uživali neko bolje vrijeme, da bismo sretali svoje nade, sreće i aspiracije, trebamo izboriti svoj Mrak.

I susreću nas neke stare siluete. Neriješena emotivna pitanja. Priče koje još uvijek imaju dio nas. A mi ih gutamo. Kao kamenje. Misleći: proći će. Prošlo bi da je trebalo. A nije. I tko zna kojom orbitom će naše duše još ploviti i u kakvim univerzumima ćemo spajati sebe. Takvi. Potpuno nespojivi. Različiti. A opet bliski do granica neslućenosti. Pričamo jezikom nerazumljivosti. A opet se shvaćamo bolje od bilo koje izgovorene riječi. Naše duše pričaju, kad mi to već ne umijemo. Toliko smo nevješti, strahota.

Sve ono što ovih dana ne riješimo u sebi i sami sa sobom, rješavat ćemo sa svojim partnerima. Prijateljima. Ljubavnicima. Onima koje nazivamo drugim dijelom sebe, iako to prečesto i nisu. Da li smo ih zaista pronašli? Ili ih još uvijek tražimo. Pa ih zamrznemo na jednu cijelu vječnost jer nas bole šaputanja koja nisu naša. Pa se posvađamo, okrenemo i odemo jer zid koji je među nama, sami smo gradili. A smeta nam.

Pa onda godine duge kao vječnost u kojoj obitavamo sa svojim partnerima volimo prozvati povjerenjem. Pa dugogodišnje odnose volimo ovjekovječiti nekim krugom na prstu, pa i naše ljubavi samo prođu kroz tu rupu, zaglavljene u jednom potpisanom obećanju koje nikad nije ni postojalo. Pa čujemo kako se vjere, žene, odlučuju na djecu i zajedničke živote oni koji su poprilično skloni svom raspadanju. I teško da će ovih dana takvi odnosi biti nositelji neke budućnosti.

Reći će vam mnogi astrolozi da je ovo odlično vrijeme za konkretiziranje odnosa, ulaženje u brakove, planiranje ozbiljne životne zajednice. Reći će vam to oni koji ne žive vaše ljubavi, ne spavaju sa vašim partnerima, ne hrane vašu djecu i ne žive u vašoj koži. Jer kad bi oni išta znali o vama rekli bi vam da ne postoji pravo vrijeme. Postoji samo vrijeme koje je vaše. I ako ono nije sada, nije nikada.

I mnogi će baš ovo vrijeme misliti da donose najbolje odluke života, ali teško je donositi najbolje odluke, kada taj isti život i nemate. Netko vam ga je ukrao dok ste trčali za poslovnim obavezama, ispunjavali svoje vrijeme karijerom, pokušavali biti fantastični ljubavnici i ponešto bolji muževi, supruge, očevi i majke.

To je život koji su vam poklonili kao nametnuti dar. Jer od vas se očekuje baš sve navedeno. Da se ženite, množite, da rađate, radite, da se gojite i mršavite, da se uljepšavate i da postanete ružni. Od vas se očekuje da vas pregazi starost na nekom trećem koraku nečijeg ognjišta pa da netko sa vama upali vatru i da se ugrije.

A sve što je ikada trebalo vrlo je jednostavno – probuditi se. U svoje vrijeme. U sebi. Sa sobom. Nevjerojatnijeg ljubavnika od sebe nikad nećete upoznati. Ekstazama Bola, pridodajte Sebe.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)