Da li griješim, ako sve stavim pod pritisak? Da se dam nekome ili da zatvorim svoja vrata? Ili da utopim svoje sjene, da ih utopim bar još jednom?

Mjesečeva eklipsa na trećem stupnju znaka Vage djeluje kao prostranstvo tišina. Ne događa se ništa, barem ne toliko važno. Još jednom prekoračimo teret koji guramo naprijed.

Sasvim obični ljudi, sasvim obične ljubavi. Kotrljamo se. Baš kao i uvijek. Misleći da prolazi još samo jedan dan.

Mjesec u Vagi stavlja naznake na partnerstva, odnose, veze, sve međuljudske odnose i pravne stvari. I pomalo tiho nas dočekuje, bez nekog prevelikog teatra. Mislimo kako se ništa nije promijenilo, i mislimo da i neće. Jer tu smo.

Svakoga dana ustajemo sa gladnom željom da budemo dio sebe. I jedemo se. Međusobno. Ukus naše kože modri pod usana. Da li izjedanja nas samih umiju biti tako nečujna?

Dogodio se tek poneki potres. Tek poneka svađa. Tek poneki rastanak. Bili smo dio tek poneke priče, u kojima postajemo svjedoci nekih narušenih međuljudskih odnosa. Posvađali smo se. Ne krajnje. Dovoljno da mislimo da je Mjesec ispunio svoju svrhu.

Metež. Nerazumijevanja. Stakla naših misli pucala su samo jednom. I nikad nismo prebrojali te krhotine. Nastavili smo dalje. Ne znajući što nas čeka.

Pravni okviri još jednom su dokazali da to i nisu. Zbunjujuća lica čovjeka koji je mislio da će na kraju sve ipak biti dobro. Neke žalosne tuge u očima onih koji su vjerovali u bolje sutra. Život se dogodio u trenutku. Nepravda i pravda, tek poluzadovoljene.

Osudiše mnogo ljudi, ali ni jednu ideju. I zbog toga krećemo dalje. Suočeni sa nemirima oko nas. Praveći se da nisu naši.

Neka je istina proparala nebo ovih dana, ali nismo je bili spremni čuti. Riječi su izrečene, pa okovane. Rješenja koja čekamo, sve sporije stižu. Ali dolaze. I bit će dobra. Onoliko koliko mogu biti. Jer opet imamo u ruci jedan zaživljeni papir, ali ne ideju. U idejama smo odavno zakazali.

Naše pravde mjere se samo pečatima i presudama, ali ne i djelima. Još uvijek spremno govorimo protiv sukoba, zagovarajući druge. I vrtimo se u krugu. Očekujući da nam netko drugi kaže što je.

Mjesec u Vagi u opoziciji sa Merkurom u Ovnu. Ako kažemo svoje misli, bojimo se da ćemo naštetiti onome što imamo. Ali ovog puta šutnja ne umije biti progutana. Trgamo se o dijelove svojih riječi. Nespretno, drsko, jasno i prodorno. Brzopleto. I to nas vodi u raskorak sa svime što imamo. A možda nemamo ni ništa.

Venera u Ribama u svojoj egzaltaciji, kao da sanja neke svoje nedovršene priče. Neke, trenutno, nemoguće scenarije. Zanesena pita se, kako bi moglo biti. Jer nadanja se bude. Njih ne možemo umiriti. Saturn iz strijelca kvadrira Veneru.

Ta vječna priča o nikad završenoj emociji. Ispričana i prepričana tisućljećima. Ta karmička nit, koja uvijek poveže nepovezivo. Pa boli. Bole odmaci i želja da se spoji. Bole rastajanja, koja su neminovna. Bole nikad neprežaljene ljubavi.

Pa dah realnosti sada okopni tijelo. Vrati nas u zrelost. U razmišljanja. Pa ozbiljno provlačimo svoje sjene kroz memoare prošlosti. Negdje postoji neka emocija koja je zapela, kao dah u grlu. I što god udahnemo, ima okus prašine.

Koliko smo zidova mogli podići, samo da smo ih spustili? Koliko smo vremena mogli imati, samo da smo dopustili? Kolika smo lutanja prepustili vječnosti.

I evo povratka. Traže vas. Znajući što ste mogli dati. I kao u svakom kvadratu Venere i Saturna, čekamo nečija sazrijevanja. Pa i svoja. Ljudi nisu uvijek spremni na ista iskustva, zato se i razilaze. Ali ljudi i sazrijevaju, zato se i spajaju ponekad u nekim drugim vremenima.

Što ste nekada umjeli pružiti, sada dobija cijenu. Vraća vam se. Što niste umjeli dati, sada morate davati. I karma ponovno zatvara svoj ciklički krug. Njoj ste jedinoj dužni služiti.

Venera sa Saturnom potiče još jednom naše vrijednosti. Preispitujemo ljubav prema sebi. To najvažnije voljenje u životu, kojeg često nismo naučili. Naše kosti drhte od voljenja nekog sebe. Izaći iz okvira svojih patnji i boli, svoje nesigurnosti, boli kao lomljenje, kao raspadanje, kao udarci koje smo bili spremni trpjeti. Ali više ne moramo.

Naučeni da nosimo svoje ožiljke, naučeni da više ne moramo ništa. Baš ništa. I ne postoje zamjeranja, jer imali bi štošta za zamjeriti. Pa ćutimo.

Nismo svi rođeni da budemo tu u isto vrijeme. Niti da živimo iste stvarnosti. Niti da osjećamo istu snagu emocija. Neki to umiju više, a neki nikada ne uspiju.

Bole nas odsutnosti u kojima nismo. I one u kojima se nismo usudili biti. I te tišine. Ta sagorijevanja u mraku. To povlačenje od života i od ljudi. Ta svaka naša potreba za osamostaljenjem. To nerazumijevanje okoline.

Sve nas dovodi do saznanja da nam ti isti ljudi više nisu potrebni. I krećemo dalje. Nešto što je bilo teret, sada je samo jedan korak prema naprijed.

Ta padanja, više nisu padanja, to su nokauti u ekstazu. Jer tu smo. Zagrljeni vječnošću koja umije trajati. I pitamo se – da li je vrijedilo išta? Da.

Prepoznajemo se. Zar nije u tome sav naš svijet?

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)