Kada je eklipsa u znaku Riba, nebo diše na tankoj opni između vidljivog i nevidljivog. Mjesec, taj veliki zrcaljtelj, što odražava svjetlost Sunca, uvučen je u sjenu. I dok Zemlja prelazi preko njegova lica, veo između svjetova postaje proziran poput mreže od svjetlosti na vodi.

Ribe, znak koji ne poznaje granice, otvaraju vrata u oceane gdje se misli stapaju sa snovima, a snovi sjećaju na ono što je bilo prije rođenja. U tom trenutku materijalno gubi svoju tvrdoću – predmeti, tijela i imena postaju tek valovi na beskrajnoj rijeci.

Naš svijet, vezan gravitacijom i navikom, dotiče rub beskonačnog prostora gdje anđeli i bogovi šapuću živima, gdje se prošlost i budućnost isprepliću kao dvije ribe koje plivaju u suprotnim smjerovima, a opet pripadaju istom krugu.

Eklipsa u Ribama donosi tamu koja oslobađa oči da vide unutarnje svjetlo. To je zov da se spustimo ispod površine vlastitih misli, da uronimo u more tišine, gdje nas čekaju odgovori koji se ne izgovaraju riječima, već osjećaju cijelim bićem.

Tada, ono što je “ovdje” i ono što je “tamo” dotiču se poput dva prsta u vodi. A čovjek, makar na tren, osjeti da nije samo tijelo i ime, nego i kap u oceanu koji ne poznaje obale.

 

Irena Dumančić Baranja