I dođu tako dani kada se zapleteš sam u sebe. U sve grijehe prošlosti. U sva zauzimanja za sebe. U sve napade koje si obranio. U sav stres koji se nakupio. U svako tuđe ludilo koje se obrušilo na tebe. U sve obaveze koje iskaču kao rakete.

U sve zahtjeve drugih da nešto moraš. U sve traume koje te podsjećaju da si živ i da još uvijek krvariš negdje iako se mnogi prave da si besmrtan.

U ova dva dana dobro je da pustiš sve tuge koje su se nagomilale, sve zahtjeve koje ne možeš ispuniti, sve stresove koji te preplavljuju, sve ljude koje ne možeš zadržati.

Jer ovo je sloboda, pokret, akcija i impuls. Želja da skineš okove i otploviš doslovno ili figurativno tamo gdje te nitko ne poznaje. Ne dira. Ne traži. Tamo gdje možeš pronaći sebe ispod ruševina svih okova koje su ti nabacali.

I zato pusti tu pjesmu i pleši. Odbij poziv koji te uznemirava. Prihvati rizik i taj korak prema naprijed. Usudi se vjerovati da može biti bolje od ovoga.

Izbriši sve granice koje te sputavaju. Ljude koji te ne nasmijavaju. Obaveze koje nisu tvoje. Brige koje te umaraju. Pusti tu anksioznost, strahove i ono “što će biti sutra”.

Živi. Raduj se. Voli. Pleši. Učini nešto za sebe. Odupri se tome da sve moraš i da je tegla tvoj svijet, a poklopac tvoje nebo. Ostavi te sukobe iza sebe. Nedoumice u glavi. Pitanja bez odgovora.

Traži istinu koliko god da boli i prihvati da nekad jednostavno tako mora. Kao impuls života. Jer ovo je vrijeme sloboda. Putovanja. Učenja. Kretanja. Počinjanja iznova. Avantura. I nedorečenih ljudi. I zahtjeva koje više ne možeš podnijeti. Jer iskreno – ni  ne moraš.

 

Sanja Paraminski Aisha