Hiperanaliziranja postaju a priori. Bavimo se detaljnim proučavanjem svega onoga što nismo. Fokusiramo se na kritiku i tražimo i najmanje greške. Realizam nas je obojao u tonovima u kojima vidimo ljude kakvi zaista jesu.

Raščlanili smo se na dijelove i pokušavamo se poslagati još bolje. Primjećujemo svaki visak. Nedostatak. Kilogram. I želudac koji pati. Fokus je važan, no ponekad i u njemu pretjerujemo.

Obaveze nas preplavljuju. Križamo liste i zadatke. Križamo i živote. Sreću i zanos. Primjećujemo sve neprimjetno. I na sebi i na drugima. Spremni smo za “kauč” i za ispovjedi.

U danima poput ovih svatko treba nekoga tko bi ga posložio. Konstruirao. Dao mu obrise i smjernice. Svatko treba slušatelja, analitičara, psihologa. Svatko treba posloženi raspored i “stigni na vrijeme”. I check listu uspješnosti ovih dana. I toliko postajemo preopterećeni da opterećujemo i druge.

Ne čudite se pozivima u kojima vam netko želi ispričati cijelu epopeju. Izjadati se. Otvoriti parabole. Ne čudite se redu. Slaganju. I prašini koja odlazi u povijest. Naletu čišćenja svega pa i sebe. Ne čudite se ni glasovima u glavi koji vas “opsjedaju” – što je netko mislio sa onim što vam je rekao? Ako je išta i mislio.

Ovih dana smo i pepeljuge, i medicinske sestre, i svećenici, i psihijatri. Svemu i svima. I onaj kotačić u nečijoj priči zbog kojeg se bas nešto pokrenulo. Onaj mali, staloženi dio svemira koji sve razumije. Čuje. I ima vremena.

Pritom pazite da i netko sasluša vas. Da i vi imate svoj oltar za ispovjedi. I vrijeme za vidanje rana. I izlječenja. Ako svakome date neki dio sebe, da li možete zaista, ostati cjelina? Mislite o tome.

 

Sanja Paraminski Aisha