“Bez sumnje Tihi ocean stao je između nas, žedan sam bujice riječi sa tvojih usana…” (Vatra)

Stotinu puta pokušavaš ispisati riječi. Oblik bujice zapetljan u grlu. Nešto nas je povuklo u sebe. Usisalo u barikade. Zatočilo u grlu. Glas je pucao u tišinu. Kao da je sva težina zapela negdje u tebi. U pomiješanim emocijama ispaljuješ još jedno jutro. Zaboljele su nas sitnice i postupci. Više nego ista. Neobjašnjivo.

Grč Saturn je kao kamen sa kojim uranjamo u dubinu. U želji i nadi da će sam ispasti. Osloboditi nas težine. Umiti nekim novim životom. Otarasiti nas tuge. A zapravo u koju god dubinu uplovimo, terete nosimo sa sobom. I zato ih ispričaj. Na vrijeme. Sebi. Njemu. Njoj. Neka potonu i rijeci, samoj nemoj Ti…

Ovih dana melankolija je moguća. Vraćanja u prošlost. U jučer. U sebe. U mjesta u kojima su rane ostale. Sjećanja koja vrtiš i pitaš se da li si vjerovao u tu stvarnost i previše. Um je blokiran. Od razmišljanja. Tuge. Razloga. Stvarnosti. Od tebe. Nijemo si naslikao bol u očima. I samo ju promatraš. Kao kamikaze.

Volio bi da nisi taj odraz u ogledalu. Bar još danas. Emocije te sustižu u svemu što radiš. Ni ispijanje kave više nije samo to. Ni povlačenje dima. Ni jutarnje ustajanje, ni noć. Sve sitnice i najmanji rituali.

Sve je isprekidano u tebi. Zaustavi te u danu i presječe tuga. Blokiranost. Sjećanje. Osjećaj. Pamćenje. I u tragovima si. Zalijepljen. Sakupljen. Održiv kao u komadu. I odbačen. Stavljen u stranu. Kao da nisi značio.

Neubrojivo je mnogo stvari koje si pružio. I onda se rasplineš u sebi koju si dao nekome. Neutaživo. Bez riječi. Bez značenja. Bez teksta. I od svih voljenja koje je moglo odlučiti, ono je odlučilo da te boli. A ako dobro promisliš, možda si i ti bolio nekog. Samo to ne pamtiš.

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)