AishaMjesecSunce

Ponekad otvorimo oči prema patnji. U našim rukama uzaludno kucaju trenuci nekog vremena. Osjećamo da nam koža puca. Pritisak u grudima razlijeva se po cjelini našeg bića. Čini se kao da tonemo u vapaj.

Ponekad, dajemo patnji previše prostora da nas obuzme. Ponekad dozvolimo da nesretnost postane vodič. Tako olako zavladani, putujemo u mržnju. Jedino odredište i jedini put na koji nas ljubav nije poslala.

Posmatrajući svoju okolinu i kroz rad sa ljudima, posmatrajući i samu sebe, primijetila sam da ljudi tako rijetko i tako malo umiju voljeti iz duše. Mnoge ljubavi koje susrećete, o kojima pričate, čak i one koje osjećate, to uistinu i nisu.

Da bi ljubav postala dio nas, ona mora imati slobodan put. Otvorenost sebe prema drugom biću uvijek je potencijalna opasnost na putu prema povredi. No, iskusiti ljubav znači prepustiti joj se potpuno.

I sasvim je normalno, zbog materijalizacije fizičkog svijeta u kojem živimo i neusuglašenosti fizičke i duhovne dimenzije kolektiva, da ljudi svakodnevno upravo kroz iskustva ljubavi bivaju povrijeđeni.

Koliko puta ste doživjeli da slušate kako nakon prekida emotivnog odnosa ili povrede na emocionalnom planu, ljudi odjednom izgovaraju teške riječi, optužuju svoje partnere, krive ih za svoja stanja patnje i karakteriziraju kao izvor boli.

Vrlo često slijede proklinjanja, želja za osvetom, želja da im se vrati sve loše što su učinili, želja da pate, pa i želja da umru. Stvara se intenzivna mržnja, gađenje i velika odbojnost. Iza tih riječi, naravno, gotovo uvijek slijedi – Ja sam volio/voljela, a on/ona su mi vratili na takav način.

Problem je što ljudi ne razlikuju ljubav iz duše, od ljubavi iz ega.

Kada smo u stanju ljubavi sa samim sobom, mi otvaramo svoje prostranstvo prema drugome. Spajamo se i ispreplićemo svoje svjetove. Sjedinjujemo se u ljubav. U tim trenucima, dijelimo svoje Sebstvo sa tuđim. Saživimo se sa tuđim duhom i tijelom, umom i vibracijama.

Kako je onda moguće da ljudi tako negativno i sa mržnjom pljuju po nekome sa kim su dijelili sebe? Zar nije to ravno pljuvanju prema sebi samome?

I onda, u konačnici samouništenja, patvorene želje nad slijevanjem sebe, smjeli su nazvati sve to ljubavlju. Kao da je riječ o nekakvom cirkuskom paketu iz kojeg, kao iz paštete, izlijeću različite emocije. Jeste to ljubav, ali ona koja dolazi iz ega. I ona nema veze sa ljubavlju koja dolazi iz duše.

Kada volite iz duše, bez obzira sa kojim bolom bili suočeni, koliko vaše vene bile razderane, koliko vaš glas bio promukao od jecaja, koliko god bili zatučeni na dno postojanja, vi ne umijete poželjeti zlo drugom biću. I to ne zato što ste vi divni, krasni i moralni, već zato što je duša ta koja ne umije mrziti.

U tim trenucima vi ste svjesni da vam ljubav nije nanijela bol, jer ona to ne umije. Ona to ne zna. Njoj je to nepoznato. Zato kad kažu – Ljubav boli, ljudi ulaze u samozavaravanje. Ne boli ljubav. Boli odbačenost, bole laži, bole prevare, boli izgubljenost, ali sve to nije ljubav već odsustvo ljubavi.

Ljubav ne boli. Boli sve ono što ona nije. Svako mjesto gdje je nema. Boli postojanje bez nje, ali ona, ona ne boli. Njeno odsustvo je ono što stvara bol.

Ljubav iz ega je moderan mit sadašnjice kojim ljudi nadomještaju svoju potrebu za posjedovanjem, realizacijom, vodstvom i vladavinom. Potrebu za sigurnošću i potrebu za time da budu voljeni, cijenjeni i uvaženi.

Ljubav iz ega, je najčešći oblik ljubavi koju srećete i ona je razaračka. Ona vas ne uči ničemu, a podgrijava u vama sve emocije koje kad se rasplinu, stvaraju dimenziju mržnje. A mržnja, u konačnici, kakve ona veze ima sa ljubavlju? Nikakve.

I kako onda, dijelili sekundu, minutu, sat, mjesec, godine ili vječnost sa nekime, i nakon prestanka tog dijeljenja, možete mrziti nekoga koga ste voljeli? Možete ako ste voljeli egom. Ali, ako ste voljeli iz izvora duše, onda ste zahvalni što ste u dimenziji nekog svog vremena ipak imali priliku osjećati nešto.

Pa što god da vam je druga strana i napravila, svjesni ste da je ono što nam drugi čine njihova karma i nema veze sa vama, vaša karma je samo ono kako reagirate na tuđe postupke. A reagiranje mržnjom i negativnim emocijama, znak je da niste voljeli. Bila je to samobmana i zavaravanje, kako bi sačuvali sebe od emotivnih povreda, a upravo ste ih tako zadobili.

U strahu da volite svim svojim bićem i iz duše, odabrali ste ljubav iz ega. Niste podijelili sebe, nego svoje “Ja”, a to “Ja” umije itekako da stvara “jauke” bola. Niste ni svjesni koliko. Tako snažno i prodorno, uništiti vas može samo ego.

Jer duša, ona je izvor ljubavi, a u izvoru ljubavi, nema ničeg patničkog. Eterična svjetlost je ono što vam se pruža. Ponekad, kad zatvorite oči. Ugledate taj put. Neka on ovog puta ne bude mržnja.

 

Astro Aisha