“Tko te je u životu najviše povrijedio? Moja očekivanja.”

Onako zbunjeni, sneni, polusvjesni, pokušavamo izgovoriti riječi. A ne čuju nas. Ne vide. Ne žele čuti. Razumijevanje se gubi kao i tragovi nekih ljudi. Njihova nestajanja ovih dana neka vas ne čude. Svatko odlazi tamo gdje misli da mora. I svatko dolazi onome kome želi.

Informacije su sada propusne, lake, ali i nesigurne. Potkrade se greška, laž, neistina. Potkradu se grijehovi koji prelaze preko usana. Pa i tišina. Prešućuje se neko stanje, vijest ili želja. Stvari u realnosti sada nisu kakvima se čine. Vjerovati ili ne, glavna je misao ovih dana? Možda da vjerujemo napokon sebi.

Dok sanjamo budni i ležimo u nadi, da li smo zaista okupali sebe? Ili natopljeni čekamo da nas netko spasi i otkrije nam umijeće plivanja? Da li je ispravno da pustiš sebe da plutaš? U mraku, u vodi, u sobi, u sebi, u njoj? U tom odnosu. Poslu. Prijateljstvu. U toj predstavi.

Da li se trebaš probuditi. Trgnuti. Srediti. Iznenaditi sebe i svijet. Izaći na pozornicu života i ostvariti svoje snove?

Dok ovih dana preispituješ odluke, tuđe riječi, ponašanja, izbivanja. Dok ovih dana iščekuješ pokret, promjenu, razriješenje. Dok čekaš da se nebo razvedri i pokaže ti put. Dok oslanjaš sebe na “štake” svojih sigurnosti i polako koračaš prema naprijed, znaj:

Svaki je korak pomak prema naprijed. Svako se ustajanje broji. Svaka tvoja riječ je bitna. Svaki tvoj oporavak ima svoje vrijeme. I svaka tvoja pauza je ono na što imaš posebno pravo.

Pa čak i ako se dogodi da ne znaš kuda ni kako. Pa čak i ako te slažu, povrijede ili zaborave. Pa čak i ako sve izgleda kao nesuvisla pjesma u tvojoj glavi. Čak i ako izostaneš u događajima u kojima bi te trebalo biti.

Pa i ako se razočaraš u vlastita očekivanja. Od sebe. Svijeta. Od svih njih. Ako te to na trenutak prelomi i slomi i ako doživiš još jedan pad. Tugu. Plač. Bol. Ako posumnjaš u sebe zbog svega što u tebe sumnja.

Znaj… Ponekad je sasvim u redu da nekome ispričaš tišinu. To je tvoja stvar.

 

Sanja Paraminski Aisha