Zavezat ću jezik u tisuću čvorova, praviti se da je to način na koji iskazujem sebe. Vinuti ću svoje blokade u jedra, rijeka riječi će poteći…
Najezda ozbiljnih misli para naše nebo. U trku sa vremenom djelujemo spori. Ispada da nismo u trendu sa onime što nas okružuje. Riječi postaju knedle u grlu koje ručamo, večeramo, jedemo. Postaju naši nikad prežvakani obroci. I obronci Kilimandžara…
Da li je zaista tako teško ispusti glas? Pitaju se ovih dana mnogi. Da li je tako teško izraziti sebe? Da li su naši planovi lošiji, samo zato što su sporiji od tuđih? Da li mi kasnimo za svijetom ili je svijet uranio trčeći? Da li možemo konačno izreći sve što nas godinama muči bez straha da ćemo nešto ili nekoga izgubiti?
Liberalizam sa jedne strane i potpuna arhetipska učenja sa druge. I prilika da popusti netko prvi. Bar malo. Da se nađemo na pola puta. Da ne osjećamo da smo neprilagođeni. Da se naučimo prilagoditi. Da ne dozvolimo sa teške misli postaju naše kočnice…
Lijepo je biti ozbiljan, ali da li smo baš za sve odgovorni? Poneke stvari treba pustiti. Kao i riječi. I ljude. I razgovore… Ako poruka ne stiže, nije joj vrijeme ili nije tvoja. Ako glas puca kada se želiš otvoriti, ljudi kojima se otvaraš nisu tvoji. Tvoje blizine ne poznaju granice. I tako bi uvijek trebalo biti…
I neke težine u riječima padaju na tlo na kojem si do jučer uzgajao sebe. I njega i nju. Na tlo na kojem si do jučer vjerovao da će vrijeme pokazati rezultate. Da uspjeh neće izostati. Da činiš prave stvari.
Na tlo koje je do jučer djelovalo kao sigurno. I ti u njemu. Na njemu. Nad njim. I tvoji koraci sigurni i spašeni od čekanja. I tvoji poslovi i tvoje nade i tvoji planovi. Sve je tu. I sada padaju neke teške riječi…
I počinješ sumnjati u sve. Um se zarezuje pitanjima. Dilemama. Dvojbama. I riječi ostaju ispisane po koži kao i obećanja koja si dao. Osjećaš da si zastao. Da je sve stalo. Da se ništa ne događa. I da nema dalje…
A vjeruj mi ima. I pogriješit će ljudi ovih dana oko tebe i pogriješiti ćeš i ti. I zastati… i osjetiti blokadu. I grč. I bol. I progutat ćeš riječi koje ne treba i iskazati one koje ne bi trebalo…
Ali, udahni. Duboko. Najdublje što možeš. I pusti da sve ode iz tebe. I sumnja. I strah. I bol. Prolazno je… Zaista je.
Sanja Paraminski Aisha
Sanja Paraminski Aisha, mlada je književnica koja se od 2006. godine bavi ezoterijom. Njezine domene su astrologija i Tarot. Prepoznatljivog i osebujnog stila pisanja, dubokih tekstova koji su uvijek prožeti strašću, ostala je zapamćena kod mnogih čitatelja kao unikatan primjer astrologa koji uvijek na blizak i prodoran, a opet specifičan način pojednostavljuje astrološki jezik simbola i prenosi ga u stvarne slike. Specifična ne samo u stilu izražavanja, već i u stavu prema ezoteriji u kojem često savjetuje početnike da uče sami i na primjerima kroz praksu, umjesto slijepog iščitavanja literature. Tekstove piše onda kada osjeća potrebu, jer svakodnevnim pisanjem astroloških tekstova smatra da se gubi bit astrologije i da ona postaje mehanizam izgubljen u mnoštvu. Na astrološkom planu najviše je posvećena usporednim (emotivnim) analizama horoskopa, prediktivnoj astrologiji, kao i karmičkoj astrologiji te prošlim životima. U sklopu znanja o tarotu, održava i tečajeve istog. Od astroloških uzora uvijek rado ističe Predraga Petkovića zbog širine njegovog znanja i jednostavnosti izražavanja. Stalni je aktivni suradnik Astro portala te dopisni suradnik Sensa magazina. Njezini tekstovi objavljivani su u mnogim europskim medijima. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, humanitarni je radnik te aktivista za ljudska prava.
"Budite usmjereni Zvijezdama, a ne vođeni njima, jer posebna su Buđenja u vašoj koži" 
