I borimo se sa vremenom, koje neumitno, neumoljivo, i nepristojno teče protiv nas, a mi ne možemo, jer naša snaga sad posustaje, naša volja je slaba, naša upornost je previše malena, i brzo nam dosadi sve što započnemo, brzo ulazimo u sukob sa voljom, životnom, brzo se gasimo, brzo umiremo, ne sagledamo realno, skoro nikada, već u želji da dominiramo, da osvojimo, ne vidimo da GUBIMO.

Surovost u ovom čovjeku živi, i u stanju je čak da deset godina čeka, da bi sa hladno serviranom osvetoljubivom željom, uništio onoga ko ga je, deceniju ranije, povredio.

I pamti.. Ako ikoga ovdje zlopamtilom nazvati možemo, onda je to ovaj viking, sa puštenom bradom, što ni vrijeme, ni prostor, u trenu pada, ne poznaje, već ide ka bezdanu, da sruši sve, samo zbog jedne pogrešne riječi, jednog ne urađenog djela, i pogrešno protumačenog pogleda.

Ali, maltretiran bješe, kroz mladost, pa mu ostade biljeg na čelu, jer nevoljen, neshvaćen, u neimaštini ognjišta, živješe, pa mu ostade poraz u mislima, još od ranog djetinjstva, a ka istome nesvjesno, i kroz život teži.

Demoni pustinjske Sahare u njemu sada žive, iako neumorno ka oazi trči, nikada je zaista pronaći neće, jer ne može ova volja, niti snaga izdržati toliko, a nije mu ni dato, jer taman kad se približi, shvati, da sve je zapravo halucinacija bila. I živi tako, sumorno, bijedno, često siromašno i jadno, dok svi zli dusi u njemu ne pokrenu zlu narav, i zajedljiv jezik, pa i potrebu da ubije, a priželjkujući tako sam, svoju smrt.