I dok gledam objave o šestoro dece koje je majka napustila, kao i komentare ispod njih: “Kakva je to žena kad može da ostavi decu?”, na um mi padne jedna, dobro poznata persona. Jedna poznata priča o malenoj kovrdžavoj devojčici krupnih okica.

Kad kažem malenoj, mislim na baš malu devojčicu od samo tri godine. Godine su to uistinu male, ni blizu dovoljne za tugu što je snašla.

Mala Anastasija je jedne večeri, nakon poljupca u kovrdžavu kosu, ostala bez nečega što je trebala zvati – majčinska ljubav. Trebala je to biti ljubav, ali nije, nije joj bila ni za one tri, u kojima je, ako se može reći upamtila majku, osetila je…

Sudbina ih nije toliko spojila čvrstim vezama, a Anastasija je prepoznala u osobi koja ju je rodila stenu, bez osećaja, bez osmeha, bez radosti…

No njih nije sudbina rastavila, već nezasitost, bezosećajnost,nesmotrenost i samovolja gospođe koja se u njenoj knjizi rođenih vodi u polju –  “majka”. I taj naziv, posle šest godina, koliko je Anastasija nije videla, ona ne zaslužuje da nosi.

Anastasija je svu ljubav dobijala od oca i od jedne žene koja joj se našla uz nju, uvek kada joj je to trebalo, za svaku suzu, za svaki osmeh, za izgovoreno prvo slovo, za prvu priredbu, simpatiju.

I danas su njih dvije tu, zajedno, ruka u ruci. Zajedno prolaze kroz život, nekad težak, nekad lep, ali njihov, zajednički.

I zato, kad god vidim prilog o “nekoj ženi, koja je ostavila svoju decu”, setim se tih malih, trogodišnjih loknica i dva sanjiva nestašna, ali hrabra oka. I pomislim, sreća za njih je u nekome drugom, nekom drugom osmehu, ruci, podršci…

Jer majka nije ona što joj ime piše u rubrici matične knjige rođenih, već ona kojoj to piše u srcu!

 

Snežana Gagulić Obradović