Kada kažemo “ljubav” najčešće, po nekom automatizmu, pomislimo na partnerske odnose. Što i nije loše. Zašto bi i bilo? Međutim, nije ljubav samo to, nije ljubav samo ostvarenje kvalitetnog partnerskog odnosa. Ona je, sama po sebi, nešto daleko više.

Ljubav, s velikim početnim slovom, jest stanje svijesti. I kao što sam jednom pročitala, “Ljubav je arija svjesnosti.” Zaista jest. To je naše unutarnje stanje po kojem se s beskrajnom nježnosti, razumijevanjem i shvaćanjem našeg mjesta pod suncem, pa tako i svih ostalih mjesta, postavljamo i odnosimo prema apsolutno svemu što postoji.

Nije lagano napisati, odnosno pretočiti kvalitetno na papir, ono što zaista mislim i osjećam pod pojmom ljubavi. Čak ni onda kada je pisanje odraz naših najviših stanja. Jer je ta stanja i te uvide, koji kroz njih dolaze, teško verbalizirati i prenijeti na papir.

Ljubav na jednom višem stupnju razvoja predstavlja osvještavanje samoga sebe kao Izvora Ljubavi. Osvještavanje da ljubav, na zemaljskoj razini postojanja, postoji jedino onda kada se daje – kroz topao pogled, osmijeh, lijepu riječ, zagrljaj, poljubac. Jer uvijek dajemo samo ono što u nama postoji, drugo i ne možemo dati. I kada to osvijestimo, shvatimo da ako ljubav od nas kreće, onda smo mi njezin izvor. Na zemaljskoj ravni. Ali odakle nam ljubav? Ona od nas kreće, ali odakle je ona u nama? Nije li to sjećanje na predivno mjesto s kojeg svi potječemo?

Mi, svi mi, dolazimo iz bezuvjetne ljubavi. Ne mislim na majčinu i očevu ljubav, nego mislim na onu Boga, Kreatora, Izvora. To nam je stanje poznato, iz njega potječemo i u njemu provodimo najviše vremena, te ga prepoznajemo kao naš dom i naše utočište. Naš mir u beskrajnom prihvaćanju i razumijevanju. I živeći ovdje na zemlji, svjesno ili nesvjesno, tome najviše težimo.

Ali, da nam (ne daj Bože) ne bi bilo dosadno, dolazimo na ovaj svijet s cijelim paketom raznih odrada, kroz koje je jako izazovno i kompleksno, da ne kažem teško, doći do one glavne. Do spoznaje – Ljubavi. Da ne bi bilo zabune, nemaju svi odrade vezane uz ljubav, ali Ljubav je glavni smisao svega, Ljubav je dom iz kojeg dolazimo, jer iz beskrajne Ljubavi nastajemo i bezuvjetnoj Ljubavi se vraćamo.

To je, nadam se, donekle jasno. Nije li? Međutim, ono što nam biva još manje jasno jesu naši odnosi koje vrlo često sasvim pogrešno nazivamo ljubavlju. A i kada su oni zaista istinski potaknuti predivnim osjećajem ljubavi unutar nas, opet se radi samo o odnosu kojega imamo s nekom osobom, koja je, isto kao i mi, došla sa paketom svojih odrada.

Vrlo često biva da mnoge stvari sasvim krivo protumačimo. Što je neki “okidač” jači, u prepoznavanju bitne nam osobe za osobni rast i razvoj, mi tada mislimo da je to naša “srodna” duša, da je to “ljubav za cijeli život”, da ćemo automatski “ostarjeti zajedno”. Što je osjećaj zaljubljenosti jači, automatski mislimo da se ni o čemu drugome ne može raditi doli o sudbinskoj ljubavi. Što je osjećaj prepoznavanja dublji, to mislimo da je nepobitno jaka karmička vezanost preduvjet za sretno ostvarenje svih naših snova. I uspjeh nam je, mislimo, zagarantiran. Uspjeh u čemu? Uspjeh u zamisli – “živjeli su sretno do kraja života”? Možda, mada sumnjam.

Svatko nam se u životu pojavi u točno određeno vrijeme, onako kako smo se prije inkarnacije i dogovorili. I sa svakom osobom odrađujemo jedan dio našeg osobnog rasta i razvoja. A što su lekcije važnije za nas, time su i “okidači” jači, toliko da ih ne možemo ne primijetiti. Jaka zaljubljenost, iskonsko prepoznavanje, osjećaj da smo se već negdje sreli – “zastavice kraj puta” koje smo sami sebi postavili tada postanu sasvim jasne i vidljive. I tada odrade kreću na put svoje realizacije. Nekada ugodne, nekada ne, ali zbog toga smo tu. Da shvatimo i osvijestimo prvenstveno tko smo mi sami. I gdje u našem razvoju zapinjemo.

Živeći različite odnose ovdje na zemlji, dolazimo i do različitih situacija, kako do pozitivnih reakcija tako i do onih neugodnih. Česti problemi nastaju u neshvaćanju što zaista trebamo shvatiti i osvijestiti o sebi unutar bilo kojeg odnosa. Odnosi protkani ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem, poštovanjem, odanosti, podrškom i prihvaćanjem su oni bazirani na dobrim temeljima. I svakako imaju predispozicije za dugotrajnost.

No, na probleme nailazimo kada konstantno kroz neko vrijeme od druge strane nemamo takav njihov povrat. Kada se udari na samu vrijednost našeg bića. Kada se na naše iskrene porive i pozitivne stavove odgovori lažima, prevarom, nepoštovanjem, neiskrenosti, bahatosti, arogancijom, nepodržavanjem, izdajom, i tako dalje. Odnosi nikada ne bi niti trebali biti zasnovani na reciprocitetu (ja tebi tri jabuke, ti meni tri jabuke), nego na uzajamnosti (dajem ono što ti voliš i trebaš, iako ja možda i ne dobivam toliko). I veliki je izazov shvatiti tada čemu nas to takav odnos uči. U tom je smislu sasvim očito da se tada tu ne radi o ljubavi, barem ne o zemaljskoj. No, na razini duša ljubav je neupitna, pa se vrlo često upravo zbog velike ljubavi i dogovaraju teške ovozemaljske odrade.

Ali, vratimo se na zemlju, jer tu, na teškom terenu, odrađujemo pripremljeni paket za potrebna iskustva. Ako se zateknemo u odnosu gdje kroz neko vrijeme počinjemo osjećati sve veću neugodu, nezadovoljstvo ili nemir, dobro se zapitati “što to u meni reagira na ovakav način; zbog čega se osjećam tako kako se osjećam; što je uzrok nezadovoljstvu”.

Ne zabijati tada “glavu u pijesak”, već je potrebno komunicirati, tražiti objašnjenja, uzroke i rješenja, tražiti odgovore, postaviti svoje granice. Vrlo je uputno postaviti sebi pitanje “što ja iz ovoga trebam naučiti?”, jer uvijek se i isključivo o nama samima radi, o našem osvještavanju i našem osobnom napretku. Svi drugi ljudi, uključujući i naše voljene (koliko god da nam se to ne sviđalo i bilo nam bolno) samo su pomagači u našoj igri osvještavanja.

Ukoliko ne znamo kako sami doći do odgovora, u današnje vrijeme se do pomoći vrlo lako može doći. Pomoći koja će nam dati različite uvide u odrade i odnose, da bi se olakšalo i ubrzalo shvaćanje. I tada je na nama odluka da li ćemo svjesno ostati u takvom odnosu, ili ga napustiti. I krenuti dalje. Ali tek nakon što je napravljeno sve što se napraviti dalo, i osviješteno sve što se u odnosu imalo osvijestiti. U protivnom nas svaki drugi odnos vrati na početnu poziciju koja ranije nije osviještena. Ali, nekada to i nema veze, jer ionako i ponavljanjem rastemo i napredujemo. Samo je potrebno biti svjestan takvog mehanizma.

U procesu donošenja naših odluka nikako nije uputno postavljati se na isključiv način (samo tako i nikako drugačije), nego trebamo biti i ostati dosljedni. Sebi, svojim postavljenim kriterijima i donesenim zaključcima, naravno uzimajući u obzir različite varijable zadanog scenarija. A ukoliko do prekida, raskida ili razvoda određenog odnosa i dođe, tada se izjave tipa “nikada više ljubav u moj život” ili “ljubav mi više ne treba”, treba shvatiti samo kao odraz naše trenutne boli, a ne našeg generalnog životnog stava. Jer, u tom trenutku je najveća ljubav koju smo osvijestili upravo ona prema samome sebi, potaknuta nagonom za samoodržanjem i ponovnom uspostavom narušenog samopoštovanja.

Raskid nekog toksičnog, nepodržavajućeg ili neispunjavajućeg odnosa upravo i jest – izraz naše ljubavi prema sebi samima. Dakle, ne može se negirati postojanje nečega što je iskonski u nama – ljubav. Ponekada malo ili nikako osviještena, ali svakako prisutna. A s druge strane, nakon raskida i faze prebolijevanja odnosa i svega što to sa sobom nosi, jedino što trebamo je skupiti iskustva, shvatiti lekcije učenja i naučenog. I zahvaliti se onome koji nam je u tome pomogao, našem bivšem partneru ili recimo prijatelju.

Naravno, ne ide to tako lako, faze čišćenja različitog nakupljenog smeća su zahtjevne, i treba se na tome raditi, vježbati, usavršavati. No, i to je dio učenja i autogenog treninga. Izraziti zahvalnost nekome tko nas je vratio nama samima, i pomogao nam osvijestiti našu snagu i naš potencijal (na koji smo možda vremenom zaboravili), odraz je ogromne unutarnje snage duha.

I kao što sam jednom napisala – ljubav ne boli, ona hrani i liječi. I da, nešto nas boli. Što? Boli nas naše neshvaćanje i neprihvaćanje, naše predrasude, pogrešne predodžbe, naša uvjetovanja i neispunjena očekivanja. To boli. Nesretna ljubav ne postoji – ljubav ili jest ili nije! Nesretni smo jedino zbog krivog shvaćanja. Pa u skladu s tim, bilo bi uputno kloniti se stvaranja iskrivljenih životnih nacrta baziranih na romantičnim novelama, pjesmama ili filmovima. I tu energiju okrenuti na shvaćanje i osvještavanje svojih odrada, na svoj rast i razvoj, kao i na poimanje divote stvarne ljubavi kakva ona zaista može biti u odnosima. I kakva ona zaista i jest.

Kada se govori o bezuvjetnosti, a pogotovo kada se u ovakvim uvjetima i s ovakvim najčešćim stanjem svijesti u nju kune, onda tu nešto zaista ne štima. Prečesto ono što mnogi nazivaju bezuvjetnom ljubavi zapravo liči na čisto licemjerje. Čast slavnim iznimkama, međutim one samo potvrđuju razmjer svega, i potvrđuju pravilo. Bezuvjetnost ljubavi postoji na jednoj drugoj razini, a mi joj ovdje na zemlji, u ovom trenu i sa ovom razinom svijesti, možemo jedino težiti. Jer čak ni roditeljska ljubav nije uvijek bezuvjetna, a kamoli ona prijateljska, rodbinska, ili pak partnerska.

Ovdje smo došli živjeti iskustva dualnosti – dobroga i lošega, ljubavi i ravnodušnosti, suza i smijeha. I kroz vreću punu raznih i teških odrada unutar kojih smo u životu centrirani – gledati u sunce, otvarati srce, osvještavati Ljubav koja jesmo. I u ovom trenutku biti svjesni da će otpadati svi odnosi koji su na bilo koji način, pa makar i u primisli, ugrožavali našu vrijednost. Zato, samo hrabro, jer dok staro unutar sebe ne otpustimo, novo i bolje ne može ni doći.

 

Žaklina Bokun