Pitaš li se ikad zašto se neki ljudi sretnu? Da. Svakog jutra dok sneno promatram ogledalo. Dok praznih ruku ispijam prve gutljaje kave. Oporo se smiješeći. Dok nehotice trzam rukom, ne bih li uhvatila okus dima. Dok se sjena njegove sjene polako uvlači u pore i nastanjuje u stjenkama postojanja. Dok nehotice protrči kroz mene kao posljednji vapaj umukle šutnje. I tjera me da se zapitam, koji je značaj nekog neznanca, kojeg zapravo toliko dobro poznajem. Njegova nutrina dio je mene. Mislim da je sporadično zapetljao svoje prste za moje vjeđe. I sad ih gura. Besano. Utrljao je svoj posljednji makadam u oaze ludila. I sada živi u meni, više nego li i ja.

Na sam spomen karme i karmičkih odnosa uvijek se otvara bespuće pitanja na koja ljudi traže odgovore. Iako je većina naših ovozemaljskih odnosa upravo karmički obilježena, ovoga puta bavit ćemo se isključivo emotivnim odnosima. Onima koji su se ostvarili, ali i onima koji nisu. Greška je misliti da nešto što je karmom sastavljeno ne može biti i rastavljeno. Greška je misliti da svaki karmički odnos mora trajati do kraja života. Greška je misliti da je srodna duša samo jedna. Mnogo ih je više. Istina je jedino da ih mi nemamo vremena sve ni upoznati.

U astrologiji je karma predstavljena Saturnom i Plutonom. Najčešće kombinacije i pokazatelji karmičkih odnosa su kombinacije aspekata između Venere i Mjeseca jedne osobe, te Saturna i Plutona druge. Često najlakši način na koji možemo objasniti zašto nekoga toliko jako osjećamo, leži u činjenici da smo dio nečije karme. Iako ljudi po svoj prilici, sa perspektive ega, vole biti dio nečijeg svijeta, onog najintimnijeg, biti blizak u dodiru nečijeg tijela i provođenju ostatka života sa tom osobom, vjerujte, mnogo je značajnije biti dio nečije karme. Dio jednog vremena koji pripada vječnosti. Nevezanosti.

Ljudi se ne dotiču vezama. Brakovima. Djecom. Ljudi se ne dotiču blizinom, postojanjem, druženjem. Prisutnošću. Oni se dotiču osjećajem. Spajaju se nevidljivim sponama. Oni mogu biti potpuni neznanci jedno drugome, a opet dvije najbliže ličnosti koje su se ikada srele. I taj trenutak, kada ugledate nečije oči ili pored nekoga osjetite snažnu privlačnost, kada vas netko, bez ikakvog realnog razloga, dotiče, kada osjećate nečiju umiješanost u vaše postojanje, to je trenutak kada prepoznajete svoju karmu. Susrećete svoje lekcije. Ulazite u ciklički krug.

Dajete tada sve što možete dati, a ne sve što mislite da treba. Jer ovdje razum ne igra ulogu. Ovdje ne određujte što hoćete, a što nećete dati. Ovdje se ne dijelite onako kako se podijelite najčešće sa svojim životnim partnerima. Svojim suputnicima. Racionalno, logički i emotivno. Jer ovdje vaša duša pamti sve reinkarnacije. Na podsvjesnoj razini ostaje prepoznavanje. I ono se uvijek događa sa razlogom.

U astrologiji uvijek postoji točno određeno vrijeme u kojem se neka osoba aktivira i ulazi u vaš život. Samom postavkom u vašem natalu moguće je odrediti kakav tip osobe i odnosa te karmičke lekcije dolazi u vaš život. Moguće je odrediti svrhu odnosa, njegov kapacitet, razloge susreta, mogućnosti rasta odnosa te period same aktivacije odnosno događaja. Ljudi koji natalnu imaju doticaje Venere i Mjeseca sa Saturnom i Plutonom češće će biti protagonisti karmičkih lekcija na emotivnom planu. Oni drugi, odradit će svoje lekcije na nekim drugim područjima života. I kada se pojavi osoba sa kojom vas naizgled ne veže ništa, a odavno vas veže sve, prema usporednim planetarnim kombinacijama moguće je odrediti prirodu odnosa i čemu odnos teži.

Neki ljudi dolaze i odlaze. Neki dolaze i ostaju. Neki nas mimoiđu. Na stepeništu. U okolnostima drugačijih života. Sa nekima nas udalje godine, sa nekima vrijeme. Sa nekima često imamo osjećaj da smo se sreli u pogrešno vrijeme. Takvi slučajevi gotovo uvijek imaju tedenciju ka ponovnim susretima. Za dan, mjesec, godinu ili desetljeće. Oni nas mimoiđu, jer jednostavno nije vrijeme za te lekcije. Nismo dovoljno zreli. Nismo dovoljno jaki. Nismo dovoljno prepoznati.

Bile milisekunde u pitanju ili sati, trenuci, mjeseci, pa i godine, uvijek znajte da je riječ o tisućljetnim pričama. Osjećate osobu, jer vam je nekada bila bliska. Poznajte njezine navike, jer ste ju nekoć poznavali. Osjećate je, bez ikakvog suvislog razloga, toliko duboko u sebi da to izaziva nemire. To je zato što ljudi trče ususret jedni drugima, razbijaju se jedni o druge i tisuće vaših ostataka diše u nekim drugim ljudima. Kada prepoznate djelić sebe, prepoznajete dio karmičkih lekcija.

Poneki se ljudi sretnu u mladim dana, potom ih život rastavi na određen niz godina, pa ih opet spoji. Poneki se sretnu i od samog trenutka znaju da tu postoji nešto više. Značajnije. Jače. Oni mogu predosjetiti događaje koji slijede. Reakcije druge osobe. Mogu predvidjeti njezina ponašanja i odluke. Postoje i oni koji se nikad nisu sreli. Očima neviđeni, a ipak nema nitko glasniji od njih u toj javi bunila. I onda tamo, kilometrima daleko, budi vas nečiji glas, nečije riječi, nečije postojanje.

I neobjašnjivo čeznete da produbite nešto, što je odavno već dublje i od vas samih. Ponekad se ljudi ovdje utope. Nestanu. Raspuknu se odjednom svi kontakti. Pobjegnu. Jer bijeg je u karmičkim odnosima često najjači pokazatelj da jeste. Strah od suočavanja, podsvjesno, tjera da se okrenete. Vi ili oni. Znajte tada, bježanja su to od sebe samih. I ta bježanja nikada nemaju nikakve veze sa vama. Tko nije spreman, odlazi. Ali, nakon nekog vremena opet se i vraća.

Često tako provodimo besane noći u razmišljanjima i pitamo se zašto? Kako je moguće da nas dotiče netko tko nas nikada nije dotaknuo. Ili, koji su razlozi prebivanja nečijeg u mislima? Ili, kako je moguće da baš sve znamo, onda kada ne znamo ništa? Da smo sigurni, kada ne postoje ni najmanje sigurnosti. Osjećamo i grč i slobodu. Težinu na grudima. Trzaj u tijelu, koji govori da postoji neki dio oko nas. Dio oko njih. Dio kojem pripadamo. Makar sa njim dijelili samo tišinu.

I onda nastaje bol. Postajemo svjesni činjenica koje donose prepreke. Postajemo nezadovoljni, jer nemamo mogućnosti da ostvarimo bliskost. Kada ostvarimo bliskost postajemo nesretni, jer nakon nekog vremena bivamo napušteni ili odlazimo. Postajemo duboko nesretni u želji da posjedujemo i kontroliramo svaki trenutak. Želimo da bude naše nešto što nam odavno pripada. Ali, toga nismo svjesni.

Umjesto da emociji dajemo slobodu. Da budemo zahvalni za tuđa postojanja. Mi ih želimo. Zaluđujemo se njima. Opsjedamo. Dozvoljavamo da nas preplave ludila. Jer mislimo da to tako treba biti. I onda patimo. Kada sve završi, pitamo se zašto je počelo. Umjesto da budemo sretni što je postojalo. Ako vidimo osobu da pripada nekom drugome, osjećamo se napušteno. Bezvoljno. Izdano. A ne bi trebalo. Sve što je ikada trebalo jeste – da volimo.

Uvijek smo znali kako je sve počelo. I uvijek ćemo znati kako će takve priče završiti. Živjeli smo nekada dio te stvarnosti. I sada dobijamo prilike. Opet. Ponovno. Iznova. Pitanje je samo koliko to zaista umijemo. Često sam sretala ljude koji su jako dobro znali sa kim su u svojoj realnosti, osim sa kim su kada su sami. Mislim da nema ništa gore od te podijeljenosti ljudskog trzaja na još milione različitih kidanja, koja odzvanjaju ispod savršene šminke, savršenih života.

Nisu imali hrabrost da ostave nekoga tko nije dio njih, ali su imali hrabrost da u nekom drugom slome dio sebe. Da se ostave. I da prihvate dio koji im ne pripada. Mučeći tako, naočigled, troje ljude. Onoga sa kim jesu, ali nisu. Onoga sa kim nisu, ali jesu. I onoga sa kim i kad se sretnu, oduvijek bježe – sebe. Mislim da je to bila prava agonija života – cijeli život se razvlačiti u tuđem tijelu i nikad biti dovoljno razvučen da bi bio spojen.

Karma nema ništa sa time. To su naše odluke. I one nas bole. Karma ne može boljeti. Boli nas sve ono na što nisi bili spremni, a mogli smo. Bole nas naša očekivanja. Sanjarenja. Naši odlasci u neke svjetove. Bole nas naše vlastite agonije ne pripadanja sebi. Naša otuđenost od ove kože i tijela. Bole nas naši drhtaji koje se nismo usudili ispustiti kada je trebalo. Boli nas naša hrabrost koji nikada nismo imali. Boli nas naše postojanje koje smo sami kreirali.

Karma ne boli. Ona ne umije boljeti. Bole nas ciljevi koje smo sami sebi zacrtali. Bole nas naši naumi. Boli nas to što mi mislimo da nas nema pravo boljeti. A ima. Bole nas naše pogrešne percepcije ljubavi. Okovi koje smo joj nametnuli. Bole nas odluke koje nikada nismo imali hrabrosti donijeti.

Jer nama je ljubav uvijek cilj. Iako, ljubav nema cilj. Ona se dogodi bez razloga, objašnjavanja, bez logike, bez razmišljanja. Ulaziti u odnose sa ljudima samo zato što ti odnosi mogu dovesti do nekog cilja, nije ljubav. To je kalkulacija. Niža sfera trljanja osjećaja o pločnik. Barikada duše. Nokaut srca. To je ćovjek. Ali, to nije ljubav.

Ljubav nema cilj. Čovjek ga ima. Brak nije cilj ljubavi, on je čovjekov cilj. Veza nije cilj ljubavi, ona je čovjekov cilj. I da se ne shvatimo pogrešno, nema ništa loše u čovjekovim ciljevima. Ali, to nisu ciljevi ljubavi. Ljubav nema cilja! I onda dobijemo odgovor na pitanje – Zašto što se neki ljudi sretnu? – Zato, jer ništa drugo ni ne znaju.

“Rijetki nađu rijetke, kad-tad.”

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)