Venera je ušla u Djevicu, a Merkur u Škorpiona. Bilo bi lijepo kad bi se borili za sve ono u što vjerujemo.

Kad ne bismo robovali. Kada izvor naših spoznaja ne bi bio u drugima. Kad bismo nekad zastali u djeliću sekunde i pokušali shvatiti što znače ti likovi u našim besanim putopisima.

Kome ostavljamo svoje tijelo, a kome smo predali svoju kožu? Koga dišemo, a s kime egzistiramo. Čije nas postojanje oživljava. Tko je taj tajni dio našeg svemira.

Ta rana što prodire kroz naše tijelo. Bole nas sjećanja i sve stvari koje smo mogli biti. Ne shvaćajući da to i jesmo. Zakopani. Živući.

Bojimo se pomaknuti. Strah nas oduzima. Paralizira. Jer nešto što je drugačije nije naviklo biti podržano. Pa se borimo. Kao protiv nekog svijeta i umišljamo sebi da smo Don Kihot.

Urote svih oko nas glavni su nam razlog da odbacimo ljubav. Jer roditelji nam to ne bi nikad oprostili. Prijateljica bi nas zauvijek zaboravila. Dijete se ne bi pomirilo sa činjenicom da njezin tata ili mama imaju nekog drugog.

Prestari smo za to. Tko je vidio voditi ljubav u pedesetima. I ova čaša vina potpuno je neprimjerena za našu dob. I što bi rekli susjedi kad bi čuli neki uzdah. A za svađe nas nije ni briga.

Zatočeništvo u kojem živimo sasvim nam je opravdano. Upravo nabrojanim izlikama. Jer mi kao da živimo u svijetu, umjesto da svijet živi u nama. Pa se pravimo da nam je strano sve ono što nam je prirodno.

Ako bismo prošetali goli, koliko bi istine vijorilo među nama? Sramimo se toga. Iako ima mnogo više stvari pred kojima nikad nismo pognuli glavu, a trebalo je…

 

Astro Aisha (Sanja Paraminski)