Kako otpustiti prošlost, ma kakva god ona bila? Kako sagraditi budućnost, ma koliko god vjerovali u nju? Jer strepnja, i strah, i sjećanja, i sjene koje nas prate, ugase ponekad svjetlost sa puta.

Ovih se dana mnogi osjećaju kao u prostoru između ničega i nigdje. Kao prozirno staklo u kojem stojite i promatrate svijet. Sve ono što ga je činilo i sve ono što će ga činiti. Osjećate odjednom neki zastoj. Sve je stalo.

Sve se utišalo. Pišete, a ljudi ne odgovaraju. Gledate, a ne vidite. Želite, ali ono ne dolazi. Zovete, ali odgovara vam samo jeka. I kao, ništa se ne događa. I odjednom, potpuno ste sami.

Što osjećate? Strah? Nelagodu? Paniku? Samoću? Ako je tako, onda vas je generalno zahvatio strah od budućnosti. Onda to vrijeme u kojem stojite ukopani govori da niste pronašli centar sebe. Još uvijek, niste oslobođeni, niste prepušteni, niste svoji.

Jupiter na 29. stupnju Raka je priča o budućnosti. Priča o viziji i snovima. Priča o predosjećajima, intuiciji i vjeri. I moćan je i jak ovaj Jupiter, jer nudi saznanja duše. Otkriva tajne univerzuma i tjera vas na buđenje.

Taj glas koji ne čujete unutar sebe, to je vaša duša. Možda zakopana ispod tisuću promašenih prilika, krivih predodžbi, tuđih nametnutih vizija. Možda zakopana ispod ideja koje nisu vaše, emocija koje niste riješili, ispod vela strahova koji vas samo podsjećaju da sigurnost svijeta koju tražite, zapravo je u vama.

I ako kažem da znate sve što je bilo, ali i da znate sve što će biti, zvučat će suludo, ali vaša duša pamti i zna put. Ne treba vam nitko reći gdje vode određeni odnosi, kada će te sresti ljubav svog života, kada će te pronaći posao i koliko dugo će vam trebati da ostvarite svoje snove. Vi znate. Ali ne slušate. Ne osjećate. Ne pitate.

I kao u nekom prozirnom vakuumu, bunilu svijesti, stojite i čekate. Koliko ste puta ovih dana premrli od straha? Papiri nisu došli. On se nije javio. Odgovor o zaposlenju nije stigao. Nitko nije otvorio vrata, nitko nije podigao slušalicu. A sve je to sa razlogom. Vrijeme nije stalo. Vrijeme vas je samo podsjetilo kako je to kad zaustavite sebe u sebi.

Kad ti otkucaji vašeg srca, više nisu vaši. Kad prepustite svoje vodstvo drugima. Kada gurue tražite među tuđim srcima. A jedini pravi guru, učitelj, je vaša duša. I svaki odgovor na postavljeno pitanje je u vama.

Vi ste izvor svega. Kreacija budućnosti. Vi ste snaga. Vi ste pokretač. Vi ste energija. Ako svoju moć prepustite drugima, život će se okrenuti prema pravcu straha.

Zato je ovaj period povoljan za kontemplaciju i prepuštanje. Ukoliko ste mirni, stabilni unutar sebe. Ukoliko osjećate da ste savršeno pomireni sa onime što dolazi u susret, dolazit će vam sve što želite.

Pomirenost ne znači predaja, pomirenost znači prepuštanje slobodi. Ne remećenje tokova. Dopuštanje svemu oko vas da bude ono što jeste. Pomirenost znači biti duboko u stanju ljubavi i prihvatiti sve kao dar.

Zato je vrijeme stalo. Zato ništa ne dolazi. Zato je prazan hod ovdje da nas podsjeti što je to što želimo i koliko smo spremni. Jer s Jupiterom u znaku Lava, akcije će se nizati, bez previše vremena za razmišljanje. Zato vam je dano da budete malo u tišini, sami sa sobom. Da sanjate i da doživljavate vizije. Ništa nije slučajno i ništa se ne događa bez razloga. A razlog tišine ste upravo vi.

Gdje odlaze ljudi koji se pogube? I kako se uopće mogu izgubiti ljudi koji pronađu sebe jedni u drugima? Pričaju da je to prolaznost. Prolaznost čega? Zar ako već kao aveti prolazimo jedni kroz druge, ne ostaje ništa? Ljudi dijele sebe sa nekime i onda se zaborave?

Ta nepostojanost. Kao brisanje gumicom. Možda sam lucidna, ali meni se plače kad vidim kako hiljadu nas rasutih živi jedni u drugima i prolazimo bez riječi, bez pogleda, mimoilazeći svjetove koji su zapravo naši. Danas dijelimo sebe jedni sa drugima, a sutra smo podijeljeni.

Pa zar ne kuca nečija kosa, oči, jezik, osmjeh ispod neke druge kože da nas podsjeti da nema kraja. Svaki početak i kraj je u nama. Gdje to onda odlaze ljudi koji se pogube? Pitate se to ovih dana, zar ne?

Ne boli nas ništa više nego odupiranje. A to stalno radimo. Umjesto da kad je mir, prepustimo se miru, mi želimo akciju. Kad je akcija, mi želimo mir. Živimo neusklađeno. Stvarajući sami sebi tenzije. I tako privlačimo haos života.

Kad budete duboko zahvalni na dahu koji upravo udišete, znat će te da u životu uvijek imamo sve što nam treba. Tog trenutka. U tom vremenu. Stvari su savršeno spremne za nas. Ali, nažalost, mi često nismo spremni za njih.

Nikad ne možemo imati ono što nam nije suđeno i nitko nam ne može oduzeti ono što nam je suđeno. Kada život posmatrate iz te perspektive, okovi straha ruše se i sloboda života nastaje. U toj jednoj točki svemira. Savršena. Potpuna. A ta točka ste vi. Sebstvo je jedini pravi cilj. Koji to i nije.

 

Astro Aisha